Srijeda, 19 Februara, 2025
No menu items!
NaslovnicaPozitivne pričeSedina Muhibić koja je zadivila sportski svijet: Nađite snove za koje ćete...

Sedina Muhibić koja je zadivila sportski svijet: Nađite snove za koje ćete se boriti

Zdravi portal i essence u posjeti Sedininoj SOS porodici

Kada jednom posjetite SOS dječije selo, srce vam ispuni toplina dječijih osmjeha i  taj osjećaj uvijek vas vuče da se vratite ponovo… Sjećam se svojih ranijih posjeta porodicama SOS dječijeg sela u Sarajevu, kada sam i upoznala Sedinu. Zadnjih dana mediji iz regije dosta su pisali o ovoj djevojci koja se uprkos životnim teškoćama i zdravstvenim problemima, kao veliki zaljubljenik u skijanje izborila da ostvari svoj san.
Sedina Muhibić rođena je 18.decembra 1991. godine u Sarajevu. Po rođenju je ostavljena i prvih nekoliko mjeseci života provela je u Dječijem domu Bjelave, tadašnjem domu “Ljubica Ivezić”. Početkom rata, sa ostalom djecom izmještenena je u Njemačku. U SOS-Dječije selo Sarajevo došla je 10.oktobra 1997. godine, među prvom djecom, u porodicu mame Hidajete Đonlagić.
Razgovarali smo sa Sedinom o svemu po malo, ovo je njena životna priča…
Pamtiš li svoj život prije dolaska u SOS Dječije selo? Ukoliko želiš podjeliti, možeš li opisati svoj prijašnji život?
Po rođenju sam ostavljena. Prvih nekoliko mjeseci života provela sam u Dječijem domu Bjelave, tadašnji “Ljubica Ivezić”. 1992. početkom rata, izmješteni smo u Njemačku. Po povratku iz Njemačke 1997-e godine otišla sam u SOS-Dječije selo. Ne sjećam se ničega. Čak sam govorila samo njemački jezik, bosanski sam učila kad sam došla iz Njemačke.
Sjećaš li se dolaska u svoju porodicu u SOS selu? 
Nažalost, ne sjećam se, imala sam 5 i po godina. Imam slike dolaska u SOS i veseli me što imam te slike kao uspomenu na taj dan.
Šta nam možeš reći o svojoj SOS mami?
Moja mama je Hidajeta Đonlagić. Ona me je dočekala 1997. godine i dan danas je sa mnom. Sretna sam i smatram da sam bogata jer imam majku. Nije majka ona koja rodi nego ona koja odgoji. Hvala joj što me učila normama lijepog, moralnog i poštenog ponašnja, te isticala da je najvažnije da postanem čovjek. Uz to imala sam podršku u svakom momentu u svim segmentima života, zdravlje, emocije, obrazovanje, sport i sl.
Koja su tvoja najljepša sjećanja iz života u SOS -u?
Ja sam ponosna na svoj život u SOS Kinderdorf-u i da opet život živim pa da biram, isti bih izabrala. Ono što nikad ne bih mijenjala su moja prijateljstva koja sam stekla u SOS-u sa svojim vršnjacima. Smatram da smo mi velika porodica. Najljepše doba mog života upravo je to djetinjstvo. Imala sam zdravo okruženje, prijatelje s kojim sam se družila, zajedno smo išli u školu, skijali, igrali fudbal, odbojku, žmire, ma sve sportove. Pravili smo karaoke, maskembale, igre bez granica, turnire, mnogo smo putovali, logorovali… Bogato djetinjstvo ispunjeno pričama koje samo mi znamo osjetiti. Mi smo vezani jedni za druge, nas nije spojila majka priroda, nas spajaju emocije koje nas čine posebnim u društvu.
Ukoliko bi mogla vratiti vrijeme unatrag, šta bi promijenila u svom odrastanju u SOS Dječjem selu? 
(Odlično pitanje). Smatram da je filozofija Hermanna-Gmeinera genijalna i divim se konceptu SOS Kinderdorf-a. Ja sam imala sistematičan razvoj koji je u svakom period mog života bio prikladan mom uzrastu. Prventsveno SOS, pa KZM, i sada studentski život. U svakoj razini mi trebamo nešto novo što SOS pruža. Uz to uvijek imamo bazu, SOS porodicu i mamu. Mislim da je naš odgoj kvalitetan i da sva djeca koja nisu u biološkim porodicama, trebaju da prođu ovo što sam ja. Ovim odgojem postigla sam samostalnost prije vršnjaka iz lokalne zajednice što je prednost. Zahvalna sam na svemu, obrazovanje na prvom mjestu, jer znanje je moć. Drago mi je što imamo podršku do osamostaljenja.
Šta misliš da ti je najviše pomoglo tokom tvog života u SOS Dječjem selu?
Ja često volim reći da je Hermann Gmeiner moj otac. Prvenstveno se zahvalim i pomolim za njega jer sam svjesna da nije bilo njega, ne bi ni ja imala ovako dobar život. SOS Kinderdorf mi je dao porodicu. Moja najveća podrška svakako je moja mama, prijatelji i odgajatelji. Mnogo puta sam čula kako smo mi koji nemamo roditelje, jadni, žale nas, nemamo nikoga… To nije tačno, mi imamo veliku porodicu u kojoj su stručni ljudi. Povjerenje je velika stvar, a ja to gajim sa odgajateljima. Također smatram da su razni kursevi i edukacije, seminari, sportovi, gluma i muzika koje sam imala kroz odrastanje značajno uticale na to da ja postanem ovo što jesam. Uvijek sam imala podršku i prave ljude oko sebe, kojima je stalo do mene i to je najviše pomoglo tokom mog života u selu.
Kako ti je protekao život u Kući za mlade? 
Prelijep period mog odrastanja. Ja sam imala sreću da živim sa svojim prijateljima sa kojima sam od rođenja, dakle skupa smo bili u domu, pa Njemačka, SOS i onda KZM, što smo mi iskoristili i naše živote ispunili. Uz to imala sam 5 odgajatelja koji su se uklopili u našu grupu. Živjeli smo kao porodica. Mislim da je san svakog tinejdžera da bude sa društvom što više, e sad zamislite kako je nama dobro, živimo sa vršnjacima. Mi smo grupa koja je bila veoma vezana i podržavali smo se, učili jedni druge, savjetovali, bili motivacija, oslonac, rame za plakanje, zajedno se smijali i plakali, veselili se svačijem uspjehu kao da je naš vlastiti. Ma nestvarno, nikome ništa nije bilo teško za drugog. Vladala je harmonija koja je ljepota od života. Ja vođena iskustvom svojim nemam nikakve nedostatke, ali u poređenju sa drugim kućama za mlade, jedina preporuka je da se ugledaju na našu kuću.
Ko je Sedina Muhibić danas?
Sebe bih opisala kao samostalnu mladu osobu sposobnu da ostvari sve ono što poželi. Uporna sam i nikad neću odustati od onoga što zamislim, sve snove ostvarujem, a ako ne ostvarim nešto, to nije ni bio san. Moj izbor cijeli život je skijanje. Kada sam trebala upisati srednju školu, ja sam htjela sportsku, bila sam zaluđena i samo mi je skijanje u glavi bilo. Ali uz sistematičan razvoj, razgovori i savjeti dovelo me do toga da sam postala svjesna kako skijanje nije najrealnije i najperspektivnije. S obzirom na to da sam iz SOS-a, trebala mi je neka sigurnost, nešto što će me dovesti do toga da što prije budem samostalna. Bila sam odlična učenica. Tako sam došla na ideju da studiram Pedagogiju. Bila sam sretna što sam imala odgajatelje koji su na nas prenosili kvalitete koje su neophodne da uspijemo, htjela sam da i ja budem humana i jednog dana pružim nekome ono što sam ja imala. Hermann Gmeiner je velika inspiracija u ovoj odluci, željela sam da zastupam njegove teorije i pomažem ljudima. Diplomirala sam, trenutno sam na master studiju i položila sam sve ispite, sada pišem rad na temu “Uključivanje osoba sa invaliditetom u alpsko skijanje”.
Ovih dana u medijima širom regije jako puno se piše o tvojoj ljubavi prema skijanju. Kada i kako si naučila da skijaš? Ko ti je bio prvi učitelj? Pamtiš li trenutak kad si se zaljubila u skijanje? 
Skijanje je moja najveća ljubav. Da, sjećam se da sam se u skijanje zaljubila preko TV-a. Jednostavno, ugledala sam skijaše i prestala da dišem, i sada dok pišem ovo naježim se od pomisli. Oči su mi bile na svakom pokretu, sve sam upijala, uz to imitirala sam pored televizora Janicu Kostelić, Lindsey Vonn, Anju Person, Bode Millera i ostale. Sa 5-6 godina, stala sam na skije prvi put. Imala sam trenera Edina Merzića. Vremenom iz godine u godinu sve ono što sam gledala ja sam primjenjivala na bijele staze. Mijenjala sam trenere, nekoliko puta, svi su u meni prepoznali talenat. Već sam maštala kao malo dijete kako osvajam kristalne globuse i medalje na Olimpijskim igrama. Pisala sam dnevnike o svojim idejama. Prva želja u dnevniku bila mi je da dobijem brile kako mi snijeg ne bi smetao dok skijam. Kao dijete bila sam u čudu kako mama zna šta želim, a poklonila mi je brile. I dan danas te brile čuvam. Kroz život moja ljubav je sve više rasla, a tehniku sam usavršavala, najviše volim brze discipline. Osjećaj je čaroban.
Kada sam na skijama ništa drugo nije važno, osjećam se nepobjedivo, hrabro, moćno. Sanjala sam da jednog dana postanem Janica Kostelić. Da stanem u startnu kućicu i hrabro se spustim te ponosno stanem na pobjedničko postolje. Kroz živote skijaša mnogo sam naučila. Nije sve u skijanju. Da skijaš moraš biti mentalno jak, hrabar, uporan, vrijedan, istrajan, moraš imati duh pobjednika, moraš imati rituale, posvećen tome što radiš. Ovakve osobine se prenose u život i povezuju sa svime što radimo. Nažalost i povrede su sastavni dio ovog sporta. Skijanje je rizičan sport, padovi su sastavni dio ovog sporta. Ponekad su posljedice velike. Kroz život sam mnogo naučila od njih. I ja sam imala težak pad dok sam trenirala “spust”. 2013 te godine moji snovi da postanem šampionka polahko su se gasili… Bila sam mnogo tužna, doživjela sam šok. Sreća je bila da sam taj pad preživjela. Koljeno mi je najviše stradalo. Kada mi je doktor nakon operacije rekao da zaboravim na skije i da je upitno kako ću hodati ponovo. Ja sam bila u nevjerici. Čuj nema skijanja. Bilo mi je svejedno hoću li ikad hodati. To nije važno ako ne mogu skijati… Rekla sam da nikoga ne želim vidjeti u sobi, plakala sam satima, čuj nema skijanja… Doktor mi se vratio u sobu i razgovarali smo o svemu. Onda je rekao “Ako zaista želiš skijati ovoliko koliko plačeš, onda ćeš uspjeti.” I tako je krenula borba. Već tri operacije sam imala, i dalje je noga slaba. Ali ja se ne predajem. Kad god imam osjećaj da mogu skijati, ja skijam povrijeđena.
Velika podrška mi je od Lindsey Vonn i Lindsey Vonn foundation, često mi šalju poruke podrške. Čitala sam knjigu od Lindsey i pratim sve vrijeme po društvenim mrežama na koji način se bori sa povredama što mi daje snagu i jednostavno je STRONG IS THE NEW BEAUTIFUL & NEVER GIVE UP. Shvatila sam da je skijanje jedini put kojim želim da idem. Ne moram kao takmičar, ali nekako ću u skijanju ostati…
Kako objašnjavaš toliku ljubav prema skijanju? 
Prevelika je ljubav prema skijanju, to se ne može opisati, samo osjetiti. Sve u vezi skijanja meni je fascinantno. Mnogo patim i žalim što nisam imala mogućnost da se ostvarim kao skijašica zbog povrede. Ali snovi idu dalje, u drugom smjeru. Voljela bih da radim na Pyong Chang Olimpijadi, mislim da će ta Kina biti top i tada ću ostvariti snove, radit ću bilo šta, samo da dođem do Olimpijade. Velika je žal što nemam mogućnost da se takmičim ali ko zna, možda se desi čudo pa nešto uradim. Ponekad nije sve u takmičenju, ponekad je sve u skijanju. Voljela bih cijeli život provesti na stazama. Ništa drugo me ne usrećuje kao skijanje. Probala sam mnogo toga u životu, ali samo se potvrđuje moje uvjerenje da sam ja za planinu i skije.
Cijeli život obrazovanje mi ide u drugom smjeru, ali džaba, mene samo skijanje privlači, ma koliko se ja borila sa tim, sreća na skijama mi izmami suze na lice. Bez obzira na sve prepreke s kojim se suočavam cijeli život, moja ljubav prema skijanju samo raste… U meni se samo budi inat da idem dalje i ostvarujem svoje snove. Kada sam postala svjesna da ne mogu da nastavim profesionalno skijanjem da se bavim, odlučila sam da onda idem na Paraolimpijsko skijanje. Započela sam proces da postanem paraolimpijac. Rekla sam doktorima, skijat ću i pod cijenu da ostanem bez noge. Sa povredom mogu da ostvarim rezultate na taj način. Ali onda su se desile još dvije operacije. Misli su se gomilale i bile promjenjljive. Odlučila sam da bi bilo dobro da ostanem u skijanju na poseban način. Pomoć sam tražila od CRO SKI Saveza.
Kako je došlo do toga da odeš na Snježnu Kraljicu? Odakle  uopšte ta ideja? 🙂
Pratim FIS WORLD CUP još od kad sam dijete bila. Svake godine ispratim sve trke, ako ne gledam uživo onda nađem snimak. Posljednje dvije sezone bile su mi najteže, mnogo sam plakala kad bih gledala jer sam bila povrijeđena i već tri godine nisam skijala. Bilo mi je sve teže gledati trke. Previše emotivno je bilo to za mene. Shvatila sam da moram nešto uraditi po tom pitanju. 2017. godine bilo je 50 godina postojanja FIS-a. Rođendan se slavio u Hrvatskoj. U najavi događaja znala sam da će doći svjetske legend skijanja. Bila sam svjesna da je to prava prilika za mene. Mami sam samo rekla “Ja idem na rođendan” u Zagreb. Na Trgu Bana Jelačića u Bakačevoj ulici postavila se privremena staza kojom će se spuštati skijaši po startne brojeve, a onda će se spustiti legende tom stazom u opremi koju su nosiili u vrijeme kada su skijali. Kapije su bile poredane od najstarijih do najnovijih. Sve je bilo odlično isplanirano. Zvala sam prijatelje da idemo zajedno, pisala po Facebook-u. Ali niko se nije odazvao. Bilo je to vrijeme praznika, Nova godina. Nisam uspjela ni smještaj obezbjediti. Ali nisam sebi dala da me to sputava.
Putovanje je trajalo dva sata duže nego što bi trebalo. Kad sam stigla u Zagreb već je bilo 17:45. Žurila sam da stignem. Kako sam išla prema trgu tako je bila velika gužva, ali imala sam osjećaj kako ja dolazim da se svi sklanjaju, otvarao mi se put, i došla sam do ograde. Počela je ceremonija. Bilo je to savršenstvo od organizacije. Kako su se spuštali tako mi je poneko nabacio rukom, snimala sam, vladala je velika euforija. Kada su se svi spustili, stali su u cilj da se slikaju zajedno. Bila sam svjesna da je to jedinstvena prilika da se I ja slikam sa njima. Bilo je SAD ILI NIKAD, ja sam odlučila da preskočim ogradu. Pomogli su mi ljudi oko mene i trčala sam prema skijašima. Ugledal sam Tinu Maze i odmah je zamolila za selfie. Pošto su mi se ruke tresle od zime ona je uzela mobitel i slikala. Uspjela sam ostati u ciljnom dijelu gdje sam se slikala sa većinom skijaša. Osjećaj je bio fenomenalan. Bilo mi je nestvarno što stojim okružena skijašima o kojim sam maštala, bilo je čarobno. Tada sam prvi put vidjela Janicu Kostelić i Ivicu, I sa njima sam se slikala, Alberto Tomba, Niki Hosp.. itd. Bilo mi je mnogo žao što Lindsey Vonn nije mogla doći, ona se oporavljala od operacije. Ali znala sam i znam i dan danas da će doći trenutak kad ću je upoznati.
Kad se završila proslava rođendana, bila sam svjesna da još nemam karte za utrku jer nisam mogla da je kupim online, nisam znala gdje ću spavati niti sam zamjenila eure u kune. Za početak bilo je važno naći karte za trku. Prišla sam STAFF osoblju, te sam ih zamolila da mi daju informaciju gdje da kupim kartu jer nisam mogla putem internet. Na to mi je odgovorio da nema više gdje da se kupi. Bila sam šokirana. Čuj nema. Nema šanse. Rekoh mu :” Ja sam došla iz Sarajeva zbog ovoga i pokušala sam kupiti kartu ali nemoguće je bilo”. Na što se on iznenadio, čuj iz Sarajeva došla zbog trke?  Dao mi je uputu gdje da se nađemo dan kasnije, uz obećanje da će mi dati kartu. Tako je i bilo. Našli smo se u Westin hotelu i dobila sam karte. Tu sam doživjela novo uzbuđenje. Bio je to hotel u kojem su bili smješteni skijaši. Tako da sam novi photoshooting uradila. Hahaha.. onda sam ugledala krunu koju dobijaju osvajači. Nisam mogla da vjerujem. Bila sam fascinirana voznim parkom, sve su bila auta reprezentacija, sve je bilo kao jedan veliki san. Sve ono što sam gledala na TV-u, odjednom sam doživjela, bilo je nestvarno. Tako sam se zaputila prema Sljemenu. Imala sam prevoz, hranu, mjesto, plinsko grijanje na tribinama.. ma fenomenalno, ništa mi nije nedostajalo. Samo sam uživala. Upoznala sam mnogo ljudi, s kojima sam ostala u kontaktu. Gledali smo trke koje su bile na vrhunskom nivou. Počeo je i snijeg da pada, ma prava zimska idila, htjela sam da nikad ne prođe taj trenutak. Nakon što se završilo takmičenje, ponovo su se u cilju okupile legende skijanja, a ja sam ponovo preskakala ograde.  Došla sam na cilj, čak sam sjedila i na postolju u kraljevskoj stolici. Ma show pravi. Ponovo sam se slikala sa njima svima. Janici se slavio također rođendan, pa je bilo i vatrometa.. ma nestvaran osjećaj. Baš sam uživala.

Nakon što se sve završilo vratila sam se u grad i iskoristila jedan dan da upoznam Zagreb. Obišla sam značajna mjesta Zagreba. Čak sam i nakon tri godine stala prvi put na skije u Bakačevoj na stazi gdje su bili dvije noći ranije skijaši. Tada sam sebi rekla, ideš skijati čim dođeš u Sarajevo. Na putu za Sarjevo, mnogo sam plakala od sreće za onim što sam proživjela.
Odlučila sam da pišem CRO SKI Savezu e-mail i čestitam na vrhunskoj organizacija koja je bila na svjetskom nivou. Između ostalog, zamolila sam ih da i ja postanem dio njihovog neprikosnovenog tima jer smatram da mogu mnogo da doprinesem. Za dan sam dobila pozitivan odgovor. Bila sam presretna. Nisam mogla da vjerujem da ću postati dio njihovog tima. Kroz cijelu godinu ja sam imala kontakt sa njima. Riješavali su se papyri kako bih jai z druge države mogla raditi za njih. U međuvremenu počela sam skijati. Srce mi je bilo ispunjeno, bila sam presretna. Zahvalna što ponovo skijam. Ali to je kratko trajalo. Stanje noge se pogoršavalo, sve teže mi je bilo skijati, a već je i hodanje bio problem. Morala sam na novu operaciju. Operisala sam se kod dr.Nemeca u Hrvatskoj. Bila je to teška operacija. Ali ja sam i dalje živjela san, da ću raditi za CRO SKI sezonu 2017/2018. Imala sam gips, nisam mogla hodati, ali ja sam obećala da ću raditi. Zamolila sam ih da mi bilo kakav posao daju. Ako treba 10 dana ću paziti na jedan kolac. Samo da krenem nekako. Svjesna sam da od nečega se polazi.
Svi planovi išli su u pravom smjeru, kad je došlo vrijeme realizacije, decembar, rekla sam odgajateljima da ću raditi za CRO SKI ovu sezonu. Ponovo se stanje noge pogoršalo, već sam saznala i da moram ponovo na operaciju. Nisam nikome iz CRO SKI Saveza govorila za operaciju nego sam se tamo zaputila. Sve je bilo po dogovoru. Došla sam u Zagreb, kupila hrvatski broj i zvala šefa da dođe po mene. Došla sam na Sljeme gdje je organizovan ručak. Bilo je tu nekoliko šefova i mojh kolega. Tu sam upoznala šefa natjecanja Reno Fleissa i ostalu ekipu, malo smo se bolje upoznali, razgovarali, gdje sam imala priliku da im dočaram tu svoju ljubav prema skijanju, što su oni doživjeli i nisu ostali imuni. Tada su mi rekli da ja ne zaslužujem da čuvam kolac. Oni su voljni da mene nauče sve i da sa njima prođem sve elemente FIS trka kako bih ja jednoga dana bila sposobna za ovo što oni sada rade. Bila sam oduševljena idejom i ta odluka je promjenila moj život.
Snovi su postajali stvarnost. Odmah smo krenuli na stazu. Kolega Gegi i Žare su mi cijelu stazu objasnili. Kako se zove koji dio staze, gdje se obilježava staza, gdje će biti mreže, gdje su topovi, cijevi, jezero, skladišta. Objasnili su mi kako su napravili ledenu plohu koja se održava danima za takmičenje. Išli smo u cilj da vidim sve dijelove. Tako sam sve naučila. Cilj je bio da ako za vrijeme trke bilo gdje bude trebalo bilo šta, ja sam ta koja će rješavati probleme. Imala sam priliku nekoliko dana prije da sve naučim, što sam i uspjela. Bilo je mnogo posla, mnogo se radilo, malo spavalo, ali to je pozitivni umor. Već smo krenuli sa postavljanjem mreža i kolaca. Pridružili su nam se ostali članovi nekoliko dana kasnije. Krenula je akcija. Imali smo problema sa kišom kasnije snijegom, ali sve smo na vrijeme uspjeli organizovati. Abručenje staze nekad je bilo do kasno u noći, a startalo se oko 5-6 ujutro. Staza je bila TOP, uslovi TOP. Na dan trka prije starta bih upoznala skijaše i slikala se sa njima, autograme uzimala na kacigu. Bila sam i na žrijebanju gdje su se skijašice klizale po startne brojeve. Sa nekim sam se dogovorila da mi daju startne brojeve, što su oni ispunili. Za vrijeme trka bila sam na stazi radila sam mnogo poslova i na sve odgovorila na visokom nivou.

Mnogo pažnje sam privukla među našim kolegama. Svi su se pitali ko je Sarajka. Nisam se mnogo obazirala, željela sam samo da radim i da se dokažem radom kako bi moji šefovi Reno Fleiss, Zlatko Malec i Vedran Pavlek bili zadovoljni. Jednostavno je da samo radom mogu da se odužim za ukazanu priliku i nema bolje zahvale od te. Imala sam priliku da upoznam oca od Ivice i Janice Kostelić, Antu Kostelića. Prišla sam mu da se slikam s njim dok je imao trening. I on je bio oduševljen time da sam iz Sarajeva došla raditi za CRO SKI. Kako su dani prolazili, bolje smo se upoznavali. Više nisam ja njemu prilazila nego on meni. A meni je bila čast što radim zajedno sa Ivicom, Janicom i Antom. Nekako mi je bilo ispunjeno srce emocijama. Mnogo su me dotakle neke izjave Ante poput “Nije trebalo snimati film o mojim Kostelićima, nego o tebi”, “Treba mi neko poput tebe ko ima želju da bude prvi”, uzeo mi je i kontakte. Generalno moja očekivanja su bila da ću držati kolac, a ja sam doživjela san snova, prošla sam sve. Najveći uspjeh u svemu mi je taj da sam ja sretna zbog svega što sam doživjela…
21430190_243213179536479_7619709366223227349_n
Ko je Sedinin skijaški idol?
Moj prvi idol bila je Janica Kostelić, ona je postavila temelje kada je u pitanju moja ljubav prema skijanju, naravno uz nju i Ivica Kostelić. Nažalost Janica je zbog povreda mlada napustila Svjetski kup i skijanje. Uz njih najviše pažnje privlačila je Lindsey Vonn. Ona je postala moj idol, ne samo u skijanju, nego i u životu. Lindsey predstavlja sve ono što sam ja željela jednoga dana da postanem. Hrabra, uporna, snažna, što želi to i ostvari. Kroz život je imala mnogo prepreka, ali uvijek ih je prevazilazila, usponi i padovi su svakodnevnica ali bi iz svega izlazila jača. Njeni uspjesi i želje za pobjedama su neponovljivi. Uvijek sam kroz nju I ja jačala, postajala bolja I zrelija osoba. Dostupna je fanovima, često mi komentariše objave i daje mi podršku. Isto to dobijam i od njene Lindsey Vonn foundation. Instagram spaja ljude, to je društve mreža preko koje je moguće ostvariti kontakt sa bilo kojom osobom. Sa mnogo skijaša sam imala priliku razmjeniti poruke ali svakako da su mi najdraže od Lindsey Vonn. Čestita mi rođendan, daje podršku poslije operacija, pohvali neke moje posebne ternutke i sl. Kad vidim tako nešto slično skačem po kući i veselim se, prijateljima odmah pokazujem poruke od Lindsey. Jednog dana upoznat ćemo se i zajedno skijati, družiti se, raditi, vjerujem u to!
Koji je tvoj cilj u životu koji bi htjela da dostigneš? Koja je tvoja želja za budućnost?
Imam nekoliko velikih ciljeva, ali sam sada fokusirana na manje ciljeve koji me vode ka glavnim. Za početak, najvažnije mi je da riješim problem sa koljenom. Ove godine planiram da magistriram. Svakako da je moj put u budućnosti okrenut ka bijelim stazama. Želim da se dokažem u svijetu skijanja i postanem neko i nešto. Te da odem na Olimpijske igre. Također voljela bih da se ostvarim kao glumica u nekom filmu. A glavni cilj kojem težim jeste da radim za Lindsey Vonn Foundation. Smatram da će mi iskustvo koje ću sticati kroz CRO SKI, koji mi je otvorio put u SLO SKI, i BIH SKI gdje planiram saradnju, mnogo pomoći da dođem do njene fondacije gdje ću i svoju fakultetsku diploma iskoristiti.
Imaš li poruku za mlade ljude koji trenutno odrastaju u SOS Dječjim selima u svijetu?
Poruka mladima širom svijeta je da se obrazuju, jer znanje je moć. Nađite neke snove za koje ćete se boriti. Ne brinite se što pravite hiljade koraka dok neko stoji. Trud se na kraju uvijek isplati. Mi nismo manje vrijedni, niti drugačiji i to dokažimo.

” Hvala ekipi Zdravog portala na posjeti i Ivoni Hudan, essence menadžerici  koja je za nas i našu SOS mamu pripremila sjajne poklone.”  za kraj nam je rekla Sedina.
Autor: Fatima Nikšić
 
 
 
 

OBJAVE IZ KATEGORIJE

Najnovije objave

PREPORUČUJEMO