Bipolarni poremećaji su se ranije nazivali „manično-depresivnom psihozom“. Kao što starije ime i sugeriše, osoba sa bipolarnim poremećajem će imati ozbiljne promjene raspoloženja.
Svi smo u svojoj blizini imali osobe sa drastičnom i nerealnom promjenom u ponašanju ili raspoloženju. Te promjene se ne mogu ´opravdati´ PMSom ili nekim stresnim periodom, jer su postale ustaljene do te mjere da je s tom osobom nemoguće ostvariti funkcionalan odnos.
Ove promjene obično traju nekoliko nedjelja ili mjeseci i daleko prevazilaze ono što većina nas doživljava. Poremećaj na dva pola; s jedne strane depresija s druge manija. Poprilično zbunjujuće i teško za razumjeti.
U jednom trenutku osoba pomiče planine, ima nevjerojatnu energiju. Ako još pri tome ima neki zacrtan cilj pomiče planine da do njega dođe. Ne treba joj puno sna, živi poput motora u petoj brzini duži vremenski period. Čini stvari koje inače nikada ne bi radila, usudi se ono što se nikada ne bi usudila.
Oscilacije u promjeni raspoloženja su dio naše svakodnevice. Ljudi su srećni kada im se dogodi nešto prijatno ili kada pomišljaju na vesele stvari, tužni su kada im nešto ne ide, kada nešto izgube ili ne ostvare a bilo im je od značaja, i to su sve normalne reakcije.
Problem sa osjećanjima nastaje kada promjene u raspoloženju ne prate promjene i u životnim okolnostima.
Bipolarni poremećaj naziva se i afektivni poremećaj jer najviše utiče na emocije koje nisu u skladu sa realnom situacijom i ne predstavljaju očekivani odgovor na neku situaciju u životu.
Otprilike 1 osoba na svakih 100 odraslih ima bipolarni poremećaj u nekom trenutku u životu. Simptomi najčešće počinju za vrijeme ili nakon perioda puberteta. Muškarci i žene su podjednako pogođeni.
Kod oboljelih od bipolarnog poremećaja javljaju se česte izmjene raspoloženja. Poremećaj se naziva bipolarnim zbog toga što se bolest manifestuje kao smjenjivanje perioda sniženog raspoloženja (depresije) i perioda povišenog raspoloženja (manije i hipomanije). Ove periode zovemo fazama. U praksi su se udomaćili izrazi „plus“ i „minus“ faza.
Nekada se češće javljaju faze sniženog, nekada povišenog raspoloženja, a ponekad se faze depresije i manije javljaju u istoj epizodi bolesti. Kod oboljelih depresivno ili povišeno raspoloženje nije u skladu sa okolnostima ili je pretjerano. Iz tog razloga se definiše kao poremećeno. Na primjer, osoba uobičajenog prosječnog raspoloženja radovaće se kada dobije posao, možda će biti i povišeno uzbuđena, ali to neće trajati danima, niti će izazivati disfunkcionalnost odnosa sa drugim ljudima; ili, na primjer, kada izgubi nekog bliskog, osjećaće tugu i prolaziće kroz uobičajeni proces žaljenja, ali to neće znatno odstupati od njenog uobičajenog ponašanja u takvoj situaciji, niti će dovesti do većih poteškoća u svakodnevnom životu.
Osoba u fazi manije opisuje se kao pretjerano pričljiva, razdražljiva, sa čestim sukobima sa drugima. Povišeno raspoloženje odlikuje euforičnost, neobično dobro osjećanje, radost, osoba se ponaša bučno, dok njeno ponašanje biva propraćeno igrom riječi. Takva osoba vrlo često uključuje nekritičan entuzijazam u međuljudskim, seksualnim i radnim interakcijama. Osoba u maniji može pretjerivati u nuđenju raznih usluga drugima, te na taj način djelovati nametljivo, nadalje, može se ponašati seksualno provokativno, verbalizujući neumjesne primjedbe.
Raspoloženje u maniji često nije stabilno veselo. Ono se vrlo često smjenjuje sa razdražljivošću, bezrazložnom ljutnjom, napetošću, nemirom, čak i depresijom, pa plač i suze nisu rijetkost.
Osobe u maničnoj epizodi gotovo po pravilu teško procjenjuju svoje stanje kao stanje bolesti. Imaju doživljaj dobrog zdravlja, povećene energije, što nerijetko izaziva manju potrebu za snom, pa mogu čak i danima da ne spavaju nastavljajući da obavljaju niz aktivnosti. U maničnim fazama osobe koje pate od bipolarnog poremećaja sklone su obavljanju niza aktivnosti bez mnogo razmišljanja, pa zbog toga mogu zapasti u različite nevolje. Tako mogu pretjerano planinariti, pretjerano započinjati nove aktivnosti, preduzimati istovremeno više poslovnih poduhvata, ne razmišljajući o riziku ili potrebi da se poduhvat završi na zadovoljavajući način.
Kod osoba u maničnoj fazi mišljenje je ubrzano, primjećuje se tzv. bijeg ideja koji karakteriše ubrzano govorenje i prebacivanje sa jedne teme na drugu. Manični pacijenti su vrlo često nekritično samouvjereni i nerjetko mogu imati nerealne ideje precjenjenih sopstvenih sposobnosti. Tako mogu imati osjećaj kako mogu da liječe ljude ili da „pročitaju“ mišljenje drugih, i tome slično. Dešava se da nekada neki od njih imaju pogrešna uvjerenja da posjeduju neke specijalne talente, da su plemenitog roda, da će se obogatiti, da su poznati naučnici, umjetnici itd. Može se desiti da oboljeli čuju glasove ili imaju vizije povezane sa povišenim raspoloženjem i grandioznim doživljajem..npr. mogu čuti glas Boga koji im govori da su baš one izabrane i posebne osobe.
U depresivnoj fazi osoba ima simptome suprotne onima u maniji. Raspoloženje je sniženo, energetski status nizak, tako da se osoba osjeća iscrpljeno, umorno, slabo, malaksalo sa gibitkom interesovanja za stvari koje su je ranije veselile. Tako će osoba, u zavisnosti od stepena depresije, zapustiti svoju ličnu higijenu, može čak posve zapustiti svoj fizički izgled, imati teškoća oko poslova koje je ranije radila sa lakoćom, a u ovoj fazi ih obavlja sa teškoćom, te se mora na njih prisiljavati. Mnogi oboljeli od bipolarne depresije razmišljaju o samoubistvu, te znatan broj njih pokuša suicid, na šta treba biti obazriv.
Šta prozrokuje bipolarni afektivni poremećaj?
Psihijatrija još uvijek nema precizan odgovor na ovo pitanje, ali istraživanja pokazuju da se bipolarni poremećaj često javlja u porodicama i da ima više veze sa genima nego sa vaspitanjem.
Zbog toga što se smatra da je u osnovi ovog poremećaja biološki uzrok, bipolarni poremećaj se najčešće tretira lijekovima. Bipolarni afektivni poremećaj nije krivica ni jednog pojedinca: to je bolest. Kako bi se spriječile negativne posljedice po privatni i profesionalni život osobe, važno je bolest prepoznati i liječiti je.
Odgovorno ponašanje u liječenju može spriječiti ili ublažiti neželjena ponašanja i pomoći osobi da zadovoljnije i skladnije živi sa svojim bližnjima i u društvu kao cjelini.
Dobra dijagnostika, uspješna kalibracija lijekova i kvalitetna psihoterapija utječu na to da osoba s ovim poremećajem normalno funkcionira, ostvaruje sebe i odnose s drugim ljudima i aktivan je član društva koji svojim djelovanjem doprinosi tom istom društvu.
