Sve češće smo u prilici o vršnjačkom nasilju čuti u različitim medijima ali se suočiti i sa tim da su naša djeca uključena u vršnjačko nasilje. Ono što je dobro jeste da se o ovoj temi sve više govori. Sve veći broj vrtića i škola, nevladinih organizacija i ostalih aktera ima protokole o postupanju u slučaju nasilja. Povećava se znanje i broj istraživanja u ovoj oblasti. Šta smo u međuvremenu o vršnjačkom nasilju naučili i šta je to što možemo i trebamo uraditi kao roditelji?
piše: Senka Čimpo
Istraživanja u našoj sredini, ali i regionu i šire pokazuju da iako je fizičko nasilje među vršnjacima najčešće u fokusu zbog svoje vidljivosti ono što je ozbiljan i sve češći problem je nasilje na internetu i društvenim mrežama. Gotovo da nema djece koja u starijem školskom uzrastu, a nerijetko i ranije, koriste internet i različite društvene mreže. Tu su u prilici da budu bez nadzora roditelja i odraslih, stupaju u interakciju sa velikim brojem vršnjaka ali i nepoznatih osoba. Također, na ovakav način su praktično neprestano izloženi sadržajima i interakciji, što nije slučaj kod direktnog kontakta. To znači da ako doživljavaju neprijatnosti i nasilje ili su i sami nasilni prema vršnjacima ovo traje kontinuirano, bez prestanka, sigurnog odmaka i perioda kada nisu izloženi. Kada je u pitanju elektronski prostor i komunikacija roditelji često osjećaju da ne znaju o tome ni blizu koliko njihova djeca ali to ne znači da nemaju odgovornost i mogućnost da budu u toku i prisutni za svoju djecu. Ono što roditelji najčešće zaboravljaju jeste njihovo životno iskustvo i mogućnost da budu modeli za svoju djecu. To znači da uče i znaju o tome kako njihova djeca provode vrijeme na internetu, da razgovaraju, o aktivnostima na internetu ali i svemu ostalom sa svojom djecom i da pruže osjećaj sigurnosti.
Šta je još važno?
Znati prepoznati i imenovati nasilje. To je ono u čemu se roditelji mogu i trebaju nadopunjavati sa sadržajima u školi i drugim grupama u koje su djeca uključena. Bez obzira o kojem obliku vršnjačkog nasilja je riječ za roditelje je najvažnije da budu emocionalno dostupni za svoju djecu.
Šta to tačno znači?
Da prepoznaju i uvažavaju dječija osjećanja, da i sami prepoznaju svoja osjećanja i adekvatno ih pokazuju i tako budu modeli svojoj djeci. To znači da razumiju i pokazuju da su sva osjećanja u redu i da ih doživljavamo bez obzira da li su ona prijatna ili neprijatna. Ono što možemo i trebamo kontrolirati je način na koji ih izražavamo a to je u kontekstu vršnjačkog nasilja prije svega ljutnja. Razgovor o svemu što se djeci dešava, način na koji doživljavaju sebe i svijet oko sebe, doživljaj odnosa sa roditeljima kao sigurnog, punog povjerenja i podrške ma šta se dešavalo su put da se preduprijedi vršnjačko nasilje ali i prepozna i prebrodi onda kada se već dešava.
(Zdravi portal)
