Povodom Svjetskog dana prve pomoći koji se ove godine obilježava pod okriljem svjetske poruke: Prva pomoć u kontekstu migracija, razgovaramo s Mahirom, uspješnim sportskim i teniskim trenerom koji je danas profesionalno angažovan u Aziji.
Mahir je član našeg Udruženja “Zdravi tim”, koji je svoj profesionalni put pronašao u sportu, a sa prvom pomoći susreo se još kao učenik osnovne škole.
Godinama je učio i usavršavao vještine prve pomoći, učestvovao na takmičenjima i osvojio brojne nagrade, ali stečeno znanje nije ostalo samo dio takmičarskog iskustva. Imao je priliku primijeniti ga i u stvarnom životu, uključujući pružanje prve pomoći migrantima.
Danas, kao trener koji radi sa sportistima, uključujući djecu i mlade, na prvu pomoć gleda i iz još jedne perspektive – kao važan dio odgovornosti osobe kojoj drugi svakodnevno povjeravaju svoje zdravlje i sigurnost.
Mahire, danas ste sportski i teniski trener angažovan u Aziji, ali Vaša priča s prvom pomoći počela je još u osnovnoj školi. Kako je sve počelo?
S prvom pomoći sam se susreo još kao učenik osnovne škole. Ono što je u početku bilo nešto novo i zanimljivo vrlo brzo je postalo važan dio mog odrastanja.
Kroz godine su dolazili treninzi, takmičenja i brojna iskustva. Prva pomoć me naučila mnogo više od samih postupaka – odgovornosti, timskom radu, smirenosti i tome koliko je važno biti spreman pomoći drugoj osobi kada je to potrebno.
Danas radite kao sportski trener, uključujući rad s djecom i mladima. Koliko je, iz Vaše perspektive, važno da sportski trener poznaje prvu pomoć?
Smatram da je to izuzetno važno. Trener nije odgovoran samo za sportski rezultat i razvoj sportiste. Kada radite s ljudima, a posebno s djecom, preuzimate i određenu odgovornost za njihovu sigurnost.
Sport sa sobom nosi mogućnost povreda i različitih iznenadnih situacija. Trener je često jedna od prvih osoba koja se nalazi pored sportiste kada se nešto dogodi.
Zbog toga je važno znati procijeniti situaciju, prepoznati kada je nešto ozbiljno, pravilno reagovati i znati šta treba, ali jednako važno, i šta ne treba raditi do dolaska stručne pomoći.
Mijenja li se osjećaj odgovornosti kada Vam roditelj povjeri svoje dijete na trening?
Svakako. Kada radite s djecom, niste samo osoba koja ih uči tehnici određenog sporta. Roditelji vam na određeni način povjeravaju ono što im je najvažnije.
Zato smatram da dobar trener, pored znanja o sportu, treba imati i osnovna znanja o sigurnosti i prvoj pomoći. Nadamo se da ih nikada nećemo morati primijeniti u ozbiljnoj situaciji, ali moramo biti spremni ako se ona dogodi.
Za mene je to dio profesionalnosti i odgovornosti trenera.
Može li iskustvo iz prve pomoći pomoći treneru i u situacijama koje nisu hitne?
Naravno. Prva pomoć vas uči da posmatrate situaciju, ostanete smireni i ne paničite kada se dogodi nešto neočekivano.
To su vještine koje su veoma korisne i u sportu. Trener mora donositi odluke, komunicirati s ljudima i ulijevati sigurnost, posebno kada radi s djecom i mladima.
Zato mislim da mi je iskustvo iz prve pomoći pomoglo ne samo u smislu reagovanja na povrede nego i u tome kakav sam trener danas.
Vaše znanje prve pomoći nije ostalo samo na treninzima i takmičenjima. Imali ste priliku pružati prvu pomoć i migrantima. Kako pamtite ta iskustva?
To su iskustva koja vam pokažu pravu vrijednost onoga što ste godinama učili.
Kada pružate pomoć osobi koja se nalazi u teškoj situaciji, možda daleko od svoje porodice i bez ljudi na koje se inače oslanja, prestaju biti važne sve razlike među nama. Ispred vas je jednostavno čovjek kojem je potrebna pomoć.
Tada shvatite da znanje prve pomoći ima univerzalnu vrijednost i da ga možemo primijeniti gdje god se nalazili.
Ovogodišnji Svjetski dan prve pomoći posvećen je upravo prvoj pomoći u kontekstu migracija. Šta nam Vaše iskustvo govori o važnosti dostupnosti prve pomoći ljudima u pokretu?
Ljudi u pokretu mogu se susresti s brojnim rizicima, a pristup zdravstvenim uslugama nije uvijek neposredno dostupan. Zato mogućnost da neko u njihovoj blizini zna pružiti osnovnu prvu pomoć može biti veoma značajna.
Moje iskustvo me naučilo da prva pomoć ne pita ko ste, odakle dolazite ili kojim jezikom govorite. Kada je nekome potrebna pomoć, najvažnije je ono što u tom trenutku možemo učiniti za tu osobu.
Od osnovne škole i takmičenja iz prve pomoći do profesionalnog rada u sportu na drugom kraju svijeta – nosite li i danas sa sobom nešto što ste naučili na tim prvim treninzima?
Definitivno. Možda se promijenilo okruženje, država i profesija kojom se bavim, ali neke stvari ostaju iste.
Smirenost, odgovornost, timski rad, spremnost da reagujem i svijest da svojim postupkom mogu pomoći drugoj osobi – sve su to vrijednosti koje sam počeo razvijati kroz prvu pomoć i koje danas nosim sa sobom i kao trener.
Za kraj, šta biste poručili drugim trenerima, nastavnicima, roditeljima i svima koji svakodnevno rade s djecom?
Jednostavno – naučite prvu pomoć. Ne zato što očekujete da će se nešto loše dogoditi, nego zato što želite biti spremni ako nekome jednog dana zatreba vaša pomoć.
Posebno kada radimo s djecom, znanje prve pomoći daje nam mogućnost da u važnom trenutku ne budemo samo posmatrači.
Ne morate biti zdravstveni profesionalac da biste naučili prvu pomoć. Ja sam je počeo učiti još kao dijete, mnogo prije nego što sam znao gdje će me život i profesionalna karijera odvesti. Danas, kao sportski trener, znam da je to jedno od vrijednijih znanja koje sam ponio sa sobom.
