Za mnoge su tetovaže ukras i statusni simbol, čak i ako su drugima – ružne. Stručnjaci imaju važnije brige kada se raspravlja o tetoviranju: postoje naznake da su boje koje se koriste u tom procesu štetne za zdravlje.
Biste li dozvolili da vam neko pod kožu ubrizga nekoliko grama autolaka? Ili možda čađi koja je nastala sagorijevanjem sirove nafte ili katrana? Vjerojatno ne. Ali osobe koje odlaze na tetoviranje podvrgavaju se vrlo sličnom procesu. “Boje za dugotrajne i živopisne tetovaže namijenjene su za printere ili lakiranje automobila“, tako navodi Wolfgang Bäumler, profesor na odsjeku za dermatologiju Sveučilišta u Regensburgu. Naime, velike tvrtke proizvode tone različitih pigmenata, prije svega za industrijsku proizvodnju. Male firme otkupljuju takve proizvode i prerađuju ih u sredstva za tetoviranje. Takve supstance se nikada ne testiraju za potkožnu upotrebu, kaže Peter Laux iz Njemačkoj instituta za procjenu rizika u Berlinu: “Veliki koncerni sami kažu da pigmenti nisu namijenjeni za to.”
Boje u tetovažama moraju biti “drastično vodootporne”, nadovezuje se Bäumler. I to ih može učiniti opasnim, jer ih tijelo ne može samostalno rastvoriti. Prema najnovijim američkim studijama, samo dvije trećine boje ostaju pod kožom, a trećina dospijeva u unutrašnjost organizma. “Ona odlazi u krv, u limfne čvorove, u organe – i negdje se zaustavi”, kaže Bäumler: “Niko ne zna gdje točno.”
Široki dijapazon hemikalija
Sastojci za crvenu, narandžastu i žutu boju su takozvani azo-spojevi, organske tvari na lošem glasu. One često izazivaju alergije. “Ima i onih, poput pigmenta Red 22, koje se razlažu kada je tetovaža izložena suncu“, objašnjava Bäumler. Spojevi koji tada nastaju su otrovni i kancerogeni.
Hemijske komponente koje daju drečavo plave i zelene tonove uglavnom sadrže bakar i nikal, a nikal se često nalazi i u smeđim bojama s oksidima željeza. Taj metal kod mnogih izaziva alergije pa je zabranjen za korištenje u kozmetičkim proizvodima. Crne tetovaže nastaju uz pomoć materijala koji se zove “Carbon black“ što je u biti obična industrijska čađa. Hemijska industrija ga proizvodi spaljivanjem sirove nafte ili sličnih materijala kao što su katran i guma.
Stručnjaci naglašavaju da rizik ne prestaje s bojama: “Sredstva za tetoviranje mogu sadržavati i tvari za rastvaranje ili zgrušavanje, konzervanse i razne nečistoće“, upozorava Njemački institut za procjenu rizika. Predstavnik tog tijela Peter Laux kaže da su nečistoće prije pravilo nego iznimka: “Njemački kontrolori redovno se žale na hemijsku kvalitetu sredstava koje provjeravaju.”
Posebno su opasni policiklički aromatični ugljikovodici. Oni nastaju kod nepotpunog sagorijevanja, u što se ubraja i industrijska proizvodnja čađi. Mnogi od njih dokazano izazivaju rak, a njihova koncentracija u crnim bojama često prelazi preporučene vrijednosti. Laux dodaje da “na tržištu postoje i sredstva koja zadovoljavaju preporuke”. Ali, dodaje on, za potrošače je teško razlučiti koje su boje za tetoviranje prihvatljive, a koje ne.
On se zalaže da sastojci za boje prođu toksikološke testove, ali i dodaje: “Sigurni smo da postoji samo mali broj problema s bojama, u protivnom bi bilo više žalbi mušterija i više negativnih vijesti u novinama.”
Situaciju komplicira i to što boje za tetoviranje i rizici povezani s njima nisu u dovoljnoj mjeri ispitani na ljudima, a eksperimenti na životinjama su zabranjeni. Bäumlera su zakonski spriječili da izvede pokušaj testiranja na svinjama s obrazloženjem da se “ljudi tetoviraju dobrovoljno”, objašnjava taj stručnjak.
Zbog toga niko ne može sa sigurnošću reći škode li tetovaže zdravlju. Možda izazivaju rak, a možda i ne. Laux naglašava da svako mora odlučiti za sebe hoće li preuzeti rizik: “Za sada znamo jedino da nema garancije da tetovaže ne štete zdravlju.“
