Dr Dedić: Doktori nisu mašine

0

U duhu solidarnosti i želje da se glas mladih, posebno obrazovanih i uspješnih mladih koji žele svojim znanjem, praksom i entuzijazmom biti u službi građana onda kada je to najpotrebnije na našu adresu je stiglo pismo mladog ljekara Vedada Dedića koje prenosimo u cjelosti.

Zdravi portal kao mjesto zdrave i pozitivne atmosfere teži ka promovisanju afirmativnih, pozitivnih i zdravih priča, a ovu priču smatramo kao priliku da se podigne svijest o važnosti medicinskog osoblja i njihovih kompetencija, posebno u trenucima kada se cijeli svijet suočava sa globalnim izazovom urozokvanom pandemijom COVID-19.

” Poštovani premijeru, poštovani ministre,

Moje ime je Vedad Dedić, doktor sam medicine koji je do prije 2 sedmice bio uposlenik DZ KS. Dio sam ogromne grupe doktora koji su potpisali ugovor o radu na određeno vrijeme (3 mjeseca) preko projekta zapošljavanja Javne ustanove za zapošljavanje KS. Možda bi precizniji opis bio da sam dio grupe mladih ljekara koji su pozvani u piku trećeg vala, radili za manju platu, uvijek čvrsto i bez pitanja, jer smo, kako to često direkotri kažu “u naponu snage”, a onda nakon tri mjeseca, isteka ugovora, stišavanja pandemije, bačeni. Moram iskoristit tu riječ, jer riječ “otpustiti” bih iskoristio za ljude, ali mi smo bili poput proizvoda, mašine, a to je upravo ono što se radi sa mašinama, iskoristite ih i bacite. Sa mašinom ne razgovarate. Mašinu ne poštujete. Za nju se ne vežete. Njoj ništa ne objašnjavate. Jer kako drugačije objasniti postupak uprave DZ KS, koji na naše višestruke molbe, molbe i preporuke naših šefova, za produženje ugovora, nisu nikad ni odgovorili. Na pozive telefonom nisu se nikad javili.

Jedan od velikana naše profesije, doktor Jonas Salk je rekao: “Nagrada za dobro obavljen posao je prilika da se radi još više”. Volio bih da je ovdje, pa da vidi. Puna tri mjeseca smo bili crne rupe zdravstvenog sistema, upijajući svu težinu posla, ne dopuštajući da išta od našeg svjetla izađe napolje. Zvali su nas iz kadrovske službe 7 dana nakon isteka ugovora i rekli sljedeće: “Dođite da uzmete svoje papire, i prijavite se na biro”. Nisam zaboravio riječ “hvala”, nije je bilo. Kratko, sažeto, gotovo birokratski automatizovano, ni blizu grandiozno kao što su riječi koje od Vlade i direktora čujemo na vijestima: “Doktori su prioritet, heroji u bijelom, potreba za mladim radnim snagama”. Kažete da smo jako sijajuće zvijezde, crveni divovi naše galaksije, bez da je iko obznanio crnilo koje nas okružuje u državnom sistemu. Kažete da su obrazovanje i usavršavanje ključevi prosperiteta i napretka, a Vi uporno mijenjate brave.

Ovim dakako opisujem situaciju većine mojih mladih kolega, iste generacije, ali ne i svih. Jer nekako, za neke od njih, odabrane, je uvijek imalo novca za produženje ugovora, na punoj plati, već 9 mjeseci. Da ne bude zabune, daleko od toga da su najbolji među nama, znamo se, studirali smo zajedno. Možda smo mi ostali previše sazrele voćke za okorjelo stablo nepotizma i korupcije. Volio bih da mislim drugačije, volio bih da vjerujem da nije tako. Volio bih da vjerujem da je i loše, ali da će biti bolje, ali kakav god umni napor učinio, drugačijeg ishoda razmišljanja ne vidim. Priča da je Dom Zdravlja u jednom trenutku trebao puno radnika, a da je sada kriza prošla, pa nas je nažalost viška, svi znamo da nije tačna.

Kriza deficitarnosti zdravstvenog kadra je bila tu i mnogo prije COVID-19 pandemije. Volio bih da posjetite neke od ambulanti, pa da čujete vapaje doktora koji u smjeni imaju i po 110 pacijenata, pokrivajući posao trojice kolega. A možda tako i treba da bude, kaže se kod nas “tuče se konj koji dobro vuče”, zašto bi mu olakšali. Možda je i čitavo moje obraćanje isuviše predugo, bojim se uzaludno, za Vas tegobno, a meni je svakako nužno. Jer svakom je njegova muka najteža. Možda ga nikad nećete ni pročitati, možda i hoćete, a nećete naći vremena odgovoriti. Kako god bilo, najtužniji dio je što će svi ovi mladi ljekari, uključujući i mene, bez obzira na sav navedeni odnos prema njima, kada se javi opet kriza (četvrti, peti, šesti val), na prvi poziv krenuti. Potpisati ugovor, ma kakav bio, i poći. Ne možda sa čvrstim korakom kao prošli put, ne sa plemenitim samopouzdanjem, ne sa entuzijazmom iz prošlosti. Sa možda šepajućim korakom, bolnim stavom koji iščekuje poznati ishod, ali ćemo poći. Sa ugovorom u kojem je pravni jezik previše kompleksan za shvatiti, sa uslovima koji su prije protiv nas nego za, sastavljenim od strane direktora koji nam i nije baš neki prijatelj, podržanim od strane polu-pravičnog Upravnog odbora, sa pečatom Vlade koja i nije baš zainteresovana, ali ćemo poći. Iz razloga koji su nam nejasni, i koji su “za više dobro”. Poći ćemo, jer alterantive nema. Poći ćemo, jer revolucija je samo pojam iz udžbenika za nas. Che Guevare ovog doba su davno umrle. A možda su i ubijeni.

U nadi da je promjena ipak moguća.

Srdačan pozdrav

Vedad Dedić

-navodi se u pismu.

Komentari
Podijeli

Comments are closed.