Koliko nas košta osjećaj da uvijek moramo biti bolji, uspješniji i korak ispred drugih? O pritisku koji mladi nose, a o kojem se ne govori uvijek dovoljno.
Postoji jedna rečenica koju mladi često čuju, ali i sami sebi ponavljaju: „Mogu ja to još bolje.“
Na prvi pogled, u njoj nema ničeg lošeg. Želja za napretkom je prirodna i može biti pokretač razvoja. Međutim, problem nastaje kada „mogu bolje“ postane „nikada nisam dovoljno dobar“. Kada dobra ocjena više ne donosi zadovoljstvo jer je mogla biti odlična. Kada se nakon položenog ispita odmah razmišlja o sljedećem, a odmor počinje izgledati kao gubljenje vremena.
FOTO: Ilustracija Untitled design
Čini mi se da upravo o tome trebamo više razgovarati kada govorimo o mentalnom zdravlju mladih. Ne samo o velikim životnim krizama i problemima koje je lako prepoznati nego i o svakodnevnom pritisku koji se postepeno nakuplja, često iza dobrih rezultata, ispunjenih obaveza i osmijeha koji drugima govori da je sve u redu.
Danas se od mladih očekuje mnogo. Trebaju biti uspješni u školi i na fakultetu, razvijati dodatne vještine, volontirati, sticati iskustvo, razmišljati o karijeri i istovremeno graditi kvalitetne odnose. Uz sve to, trebali bi imati dovoljno vremena za sebe i znati kako se nositi sa stresom. Nije teško razumjeti zašto neki od njih imaju osjećaj da stalno moraju nešto dokazivati.
Ipak, važno je napraviti razliku između želje da uspijemo i osjećaja da nemamo pravo na neuspjeh.
Kada uspjeh postane jedino mjerilo vrijednosti
Perfekcionizam se često predstavlja kao dobra osobina. Za nekoga kažemo da je perfekcionista jer je odgovoran, vrijedan i posvećen onome što radi. Međutim, perfekcionizam nije uvijek isto što i težnja ka kvalitetu.
Postoji razlika između osobe koja želi dobro uraditi zadatak i osobe koja ne može prihvatiti da je pogriješila, čak i kada je uložila mnogo truda. Prva iz greške može nešto naučiti i nastaviti dalje. Druga je može doživjeti kao dokaz da nije dovoljno sposobna.
Upravo ta pretjerana zabrinutost zbog vlastitih grešaka i tuđih očekivanja može biti posebno opterećujuća.
O tome govore i naučna istraživanja. Lunn i saradnici su 2023. godine objavili meta-analizu u časopisu Cognitive Behaviour Therapy, u kojoj su analizirali 121 istraživanje o povezanosti perfekcionizma sa simptomima anksioznosti, opsesivno-kompulzivnog poremećaja i depresije kod mladih. Njihovi nalazi pokazali su povezanost između perfekcionističkih briga i simptoma anksioznosti i depresije.
FOTO: Ilustracija Untitled design
To ne znači da je svaki perfekcionista osoba koja ima poteškoće s mentalnim zdravljem. Visoki standardi sami po sebi nisu problem. Važno je, međutim, prepoznati kada želja za uspjehom počne narušavati svakodnevni život, odnose s drugima ili način na koji osoba doživljava samu sebe.
Posebno je teško kada mlada osoba počne vjerovati da njena vrijednost zavisi od rezultata. Tada uspjeh više nije samo nešto čemu teži, nego način na koji pokušava potvrditi da je dovoljno dobra. Svaki novi cilj donosi kratkotrajno olakšanje, ali ubrzo se pojavljuje sljedeći, a osjećaj zadovoljstva ponovo izostaje.
Takav način razmišljanja iscrpljuje jer uvijek postoji nešto što se moglo uraditi bolje, neko ko je postigao više ili neki novi standard kojem treba težiti.
Strah od neuspjeha koji nas zaustavlja
Svi se ponekad bojimo da nećemo uspjeti. To je sasvim ljudski. Problem nastaje kada strah postane toliko snažan da počne određivati naše odluke.
Student može znati gradivo, ali se toliko plašiti da će pasti ispit da teško kontroliše nervozu. Učenica može imati ideju koju želi predstaviti pred razredom, ali odustati jer ne želi rizikovati da joj se neko nasmije. Mladi čovjek može željeti da se prijavi na određenu priliku, ali unaprijed zaključiti da nije dovoljno dobar.
FOTO: Ilustracija Untitled design
U takvim situacijama ne izbjegavamo samo mogućnost neuspjeha. Ponekad izbjegavamo i mogućnost da otkrijemo koliko zaista možemo.
Strah od neuspjeha može se pokazivati na različite načine. Neko zbog njega uči do iscrpljenosti, stalno provjerava svoj rad i teško prihvata bilo kakvu nesigurnost. Neko drugi odgađa obaveze jer mu je lakše ne pokušati nego se suočiti s mogućnošću da rezultat neće biti onakav kakav želi.
Zajedničko im može biti uvjerenje da greška govori nešto loše o njima kao osobama.
A šta ako bismo na greške pokušali gledati drugačije? Ne kao na nešto što trebamo priželjkivati, nego kao na iskustvo koje ne možemo potpuno izbjeći, bez obzira na to koliko smo sposobni i odgovorni.
Pad na ispitu ne znači da neko nije za fakultet. Odbijena prijava ne znači da osoba nema potencijala. Jedan loš rezultat ne poništava sav trud koji mu je prethodio.
Ovo su jednostavne stvari koje često zaboravimo kada smo pod pritiskom. Upravo zato je važno o njima govoriti, posebno u porodici i obrazovnim ustanovama.
Šta nam o tome govori mentalno zdravlje mladih?
Svjetska zdravstvena organizacija upozorava na značaj mentalnog zdravlja tokom adolescencije, perioda u kojem se razvijaju emocionalne i socijalne vještine važne za kasniji život.
Prema podacima SZO-a, približno jedna od sedam osoba u dobi od 10 do 19 godina u svijetu ima mentalni poremećaj. Ovaj podatak ne govori da su perfekcionizam ili strah od neuspjeha uzrok tih poteškoća, ali pokazuje koliko je važno ozbiljno pristupiti mentalnom zdravlju mladih.
Način na koji mladi doživljavaju sebe ne oblikuje se izolovano. Na njega utiču porodični odnosi, školsko okruženje, vršnjaci, društvena očekivanja i iskustva koja svakodnevno prolaze.
FOTO: Ilustracija Untitled design
Zato nije dovoljno mladoj osobi reći da se manje stresira ili da ne razmišlja toliko. Ako je okružena očekivanjima da uvijek mora biti najbolja, ako se njene greške dočekuju kritikama ili ako osjeća da razočarava druge svaki put kada ne ispuni neki cilj, teško je očekivati da će se taj pritisak jednostavno izgubiti.
Ponekad su najopterećeniji upravo oni mladi od kojih svi očekuju mnogo. Navikli smo da ih pohvalimo zbog dobrih rezultata, ali se ne sjetimo uvijek pitati kako su do njih došli i koliko ih je taj uspjeh koštao.
Ne trebamo pretpostavljati da je svaka uspješna mlada osoba nesretna. Trebamo, međutim, prestati pretpostavljati da je sve u redu samo zato što neko dobro funkcioniše u školi, na fakultetu ili poslu.
Porodica, škola i poruke koje mladi pamte
Iz perspektive pedagogije, posebno mi je važno pitanje kakvu ulogu u svemu tome imaju odgoj i obrazovanje.
Djeca i mladi mnogo toga uče iz načina na koji odrasli reaguju na njihove uspjehe i greške. Ako se pažnja uglavnom usmjerava na ocjenu, a rijetko na trud, napredak i ono što je dijete naučilo, ono može početi vjerovati da je rezultat najvažniji dio njegovog rada.
Slično se događa kada dijete stalno poredimo s drugima ili mu govorimo da može bolje, bez obzira na to koliko se već trudilo.
Naravno, to ne znači da djecu ne trebamo podsticati da budu odgovorna, da uče i da daju svoj maksimum. Potrebna su im očekivanja i podrška. Ali potrebno im je i da znaju kako zbog jedne greške neće izgubiti naše poštovanje.
Važno je da roditelji i nastavnici prepoznaju trud, razgovaraju o teškoćama i pokažu da neuspjeh nije nešto o čemu se treba šutjeti. Mladi trebaju imati prostor da kažu da su umorni, da su pod pritiskom ili da se ne osjećaju spremno za neki izazov, a da se zbog toga ne osjećaju manje vrijednim.
Obrazovanje bi trebalo biti mnogo više od pripreme za ispite i buduće zaposlenje. Ono bi trebalo pomoći mladima da razviju samostalnost, odgovornost, emocionalnu zrelost i sposobnost da se nose s izazovima koje život donosi.
Društvene mreže i osjećaj da svi drugi uspijevaju
Dodatni pritisak dolazi iz okruženja u kojem svakodnevno gledamo tuđe rezultate i postignuća.
Na društvenim mrežama često vidimo nečiju diplomu, novi posao, putovanje, nagradu ili važan životni korak. Mnogo rjeđe vidimo neizvjesnost koja im je prethodila, neuspjele pokušaje i dane kada ta osoba nije znala kojim putem krenuti.
Kada vlastiti život upoređujemo s pažljivo odabranim trenucima iz života drugih ljudi, lako možemo steći utisak da kasnimo ili da nismo uradili dovoljno.
Za mlade koji još traže svoje mjesto u svijetu takva poređenja mogu biti posebno opterećujuća. Čini se kao da svi oko njih već imaju plan, znaju šta žele i uspješno ostvaruju svoje ciljeve. U stvarnosti, mnogi se suočavaju s istim pitanjima i nesigurnostima, samo ih ne dijele uvijek javno.
Ne moramo svi napredovati istim tempom. Ne moramo imati iste ciljeve niti svoje odluke donositi prema tuđem rasporedu. I sasvim je u redu da još uvijek ne znamo tačno šta želimo od sebe i svog života.
Šta možemo promijeniti?
Ne postoji jedna rečenica koja će ukloniti pritisak kojem su mladi izloženi. Ipak, možemo početi od načina na koji razgovaramo o uspjehu i kako reagujemo kada stvari ne idu prema planu.
Možemo sebi dozvoliti da budemo zadovoljni postignutim, umjesto da odmah tražimo sljedeću stvar koju trebamo ostvariti. Možemo naučiti da odmor nije lijenost i da traženje pomoći ne znači da smo slabi. Možemo prestati porediti svoj put s tuđim i pokušati prepoznati šta je za nas zaista važno.
Jednako je važno da naučimo prepoznati kada nam je potrebna podrška. Ako nas strah, zabrinutost ili iscrpljenost dugo prate i počnu utjecati na san, odnose ili svakodnevne obaveze, razgovor sa stručnjakom za mentalno zdravlje može biti važan korak.
Kao certificirana trenerica prve psihološke pomoći, smatram da je važno naglasiti i značaj slušanja. Ponekad osoba ne treba da joj odmah ponudimo rješenje ili kažemo da će sve biti dobro. Potrebno joj je da je neko sasluša bez osuđivanja, da ozbiljno shvati ono što govori i pomogne joj da prepozna kakva joj je podrška potrebna.
Prva psihološka pomoć nije zamjena za stručni tretman, ali nas uči koliko su pažnja, razumijevanje i pravovremena podrška važni kada se neko suočava s emocionalnim poteškoćama.
FOTO: Ilustracija Untitled design
Ne moramo biti savršeni da bismo bili dovoljno dobri
Voljela bih da o mentalnom zdravlju mladih razgovaramo više i onda kada nema očiglednog problema. Da ne čekamo da neko potpuno izgubi motivaciju, povuče se ili više ne može ispunjavati svakodnevne obaveze da bismo ga pitali kako je.
Mladi trebaju podršku da razvijaju svoje sposobnosti, ostvaruju ciljeve i preuzimaju odgovornost za svoj život. Ali trebaju znati i da ne moraju svaki put biti najbolji, da smiju promijeniti mišljenje, da imaju pravo na odmor i da neuspjeh nije kraj njihovih mogućnosti.
Možda ne možemo promijeniti sva očekivanja koja društvo stavlja pred njih. Možemo, ipak, promijeniti način na koji razgovaramo o tim očekivanjima i koliko prostora ostavljamo za ono što se ne vidi u biografijama, diplomama i rezultatima.
Jer mladi nisu samo njihovi uspjesi. Oni su i njihova pitanja, strahovi, pokušaji, greške i sve ono što tek trebaju otkriti o sebi.
Ne trebamo generaciju koja se boji da neće uspjeti. Trebamo generaciju koja zna da neuspjeh ne određuje njenu vrijednost i da na putu ka svojim ciljevima ne mora zanemariti vlastito mentalno zdravlje.
Literatura:
* World Health Organization. (2025). Mental health of adolescents. https://www.who.int/news-room/fact-sheets/detail/adolescent-mental-health
* Lunn, J., Greene, D., Callaghan, T., & Egan, S. J. (2023). Associations between perfectionism and symptoms of anxiety, obsessive-compulsive disorder and depression in young people: A meta-analysis. Cognitive Behaviour Therapy, 52(5), 460–487. https://doi.org/10.1080/16506073.2023.2211736
Autor: Lamija Delić, studentica Pedagogije na Filozofskom fakultetu UNSA, te certificirana trenerica Prve psihološke pomoći Kluba mladih CK FBiH.