Svjetski dan prve pomoći podsjeća nas da sposobnost da pomognemo ne pripada samo zdravstvenim profesionalcima – prva pomoć je znanje za svakoga. Ovogodišnja tema posebno ističe značaj prve pomoći u kontekstu migracija i važnost da pomoć bude dostupna svima kojima je potrebna.
Tim povodom razgovarali smo s dr. Džanom Kapić Herenda, čija je priča s prvom pomoći počela još u školskim danima, mnogo prije nego što je postala doktorica. Džana je pored toga i psihologinja, paihoterapeutkinja ali i članica našeg Udruženja “Zdravi tim”.
Džana, danas ste doktorica, ali Vaša priča s prvom pomoći počela je mnogo prije medicine. Kada ste se prvi put susreli s prvom pomoći i šta Vas je tada privuklo da naučite više?
Moj prvi ozbiljniji susret s prvom pomoći dogodio se mnogo prije nego što sam postala doktorica, čak i prije nego što sam odlučila da postanem doktorica. U mojoj osnovnoj školi bila je sekcija prve pomoći i vec na prvom času znala sam da želim to naučiti jer prva pomoć definitivno spašava život. Kroz obuke sam naučila ne samo konkretne postupke već i kako ostati pribrana, procijeniti situaciju i reagovati kada je nekome potrebna pomoć. Tada vjerovatno nisam ni bila svjesna koliko će mi ta znanja kasnije značiti. Prva pomoć je na neki način bila i jedan od prvih koraka koji su me približili medicini i želji da pomažem ljudima.
Još prije nego što ste postali doktorica, nekoliko puta ste se našli u situacijama u kojima je nekome bila potrebna hitna pomoć. Možete li izdvojiti jedno iskustvo koje Vam je posebno ostalo u sjećanju?
Bilo je nekoliko situacija u kojima sam morala primijeniti ono što sam naučila na obukama prve pomoći. Od svih iskustava morala bih izdvojiti masovnu nesreću, frontalni sudar dva automobila sa 9 unesrećenih. Zaista jedno životno iskustvo za mene, a po komitentima i zahvalama unesrećenih i njih.
Takvi trenuci vam pokažu koliko je važno prethodno imati znanje i praktičnu obuku. Kada se nešto zaista dogodi, nema mnogo vremena za razmišljanje. Upravo ono što ste ranije naučili i vježbali daje vam sigurnost da napravite prvi korak i pomognete.
Ljudi prvu pomoć često povezuju s doktorima i drugim zdravstvenim profesionalcima. Vi ste neka od svojih najvažnijih iskustava imali prije nego što ste postali doktorica. Koliko je važno da shvatimo da prva pomoć nije rezervisana za medicinare?
Mislim da je to jedna od najvažnijih poruka prve pomoći – ne morate biti zdravstveni profesionalac da biste nekome pomogli.
Kada sam se i sama našla u situacijama u kojima je bilo potrebno reagovati, nisam bila doktorica. Ono što sam tada imala bilo je znanje i vještine stečene kroz obuku iz prve pomoći.
Hitna medicinska pomoć ne može uvijek biti pored nas u trenutku kada se nešto dogodi. Prvih nekoliko minuta često pripada ljudima koji se slučajno nalaze na mjestu događaja – članu porodice, kolegi, prijatelju ili potpunom strancu. Zato je važno da što više ljudi zna prepoznati hitno stanje i pravilno reagovati do dolaska profesionalne pomoći, jer na taj način možemo doprinijeti spašavanju velikog broja ljudi.
Danas, kada ste doktorica, gledate li drugačije na značaj prve pomoći nego kada ste je prvi put učili?
Danas možda još više razumijem njenu vrijednost. Medicina mi je dala mnogo šire znanje o tome šta se događa s osobom tokom bolesti ili povrede, ali osnovni principi prve pomoći ostaju jednako važni i zaista mislim da ih svaka osoba mora znati.
Kao doktorica znam šta profesionalna pomoć može uraditi kada pacijent stigne do zdravstvene službe. Ali isto tako znam koliko može biti značajno ono što se dogodilo prije toga. Dobro obučena osoba može prepoznati problem, pozvati pomoć i pružiti jednostavne, ali važne postupke dok profesionalna pomoć ne stigne. Definitivno je drugačije pružanje pomoći na terenu, gdje nemate svoj tim, svoju opremu i svoju ustanovu/salu, tada imate samo deset prstiju i svoju glavu.
Ovogodišnja tema Svjetskog dana prve pomoći usmjerena je na prvu pomoć u kontekstu migracija. I sami ste imali priliku pružati podršku migrantima. Kako pamtite ta iskustva?
Rad s migrantima, kako mi volimo reći ljudima u pokretu, bilo je posebno iskustvo jer se radi o ljudima koji se često nalaze daleko od svog doma i porodice, nakon dugih i iscrpljujućih putovanja i u veoma neizvjesnim okolnostima.
Potrebe nisu uvijek bile samo fizičke. Naravno, bilo je situacija u kojima je bila potrebna prva pomoć ili zdravstvena podrška, ali jednako je bilo važno saslušati osobu, pružiti osjećaj sigurnosti, objasniti šta se događa i pokazati ljudskost.
Takva iskustva podsjećaju da prva pomoć treba biti dostupna svakome kome je potrebna, bez obzira na to odakle dolazi, kojim jezikom govori ili kakav je njegov trenutni status, ali uz prvu pomoć da je jednako bitna prva psihološka pomoć i njeni osnovni koraci.
Upravo ste spomenuli i mentalno zdravlje. Koliko su psihološka prva pomoć i jednostavna ljudska podrška važne uz klasičnu prvu pomoć?
Veoma su važne. Kada kažemo „prva pomoć“, najčešće pomislimo na povredu, krvarenje, oživljavanje ili neko drugo fizičko stanje. Međutim, osoba koja je doživjela nesreću, nasilje, gubitak ili neko drugo teško iskustvo može biti u velikom emocionalnom distresu.
Nekada pomoć znači biti uz osobu, saslušati je bez pritiska, pomoći joj da se osjeti sigurnije i povezati je s dodatnom podrškom koja joj je potrebna. Posebno kod ljudi koji su prošli kroz teška iskustva tokom migracije, taj ljudski aspekt pomoći može biti izuzetno značajan, ali i ljudima mimo pokreta, nekada zaista topla riječ ili zagrljaj mogu izliječiti.
Postoji li nešto što Vas je iskustvo pružanja prve pomoći naučilo, a što nijedan udžbenik ne može u potpunosti prenijeti?
Možda upravo to koliko je važna spremnost da priđete i pokušate pomoći. Znanje je osnova, ali potrebno je imati i dovoljno samopouzdanja da ga primijenite.
Na obuci vježbate scenarije, ali kada se ispred vas nalazi stvarna osoba kojoj je potrebna pomoć, shvatite koliko su važni smirenost, uzemljenost, komunikacija, empatija i sposobnost da se fokusirate na ono što u tom trenutku možete učiniti.
Za kraj, šta biste poručili nekome ko ovo čita i pomisli: „Nisam medicinar, šta ja uopće mogu uraditi?“
Poručila bih mu upravo ono što je pokazalo i moje vlastito iskustvo: ne morate biti doktor da biste nekome pomogli.
Ja sam neke od svojih prvih stvarnih iskustava pružanja pomoći imala prije nego što sam postala doktorica. Ono što mi je omogućilo da reagujem bilo je znanje koje sam prethodno stekla kroz obuku iz prve pomoći.
Nikada ne znamo kada će osoba kojoj je pomoć potrebna biti član naše porodice, prijatelj, kolega ili neko koga prvi put vidimo. Zato bih svakome preporučila da nauči prvu pomoć. Možda vam nikada neće zatrebati – ali ako zatreba, tih nekoliko naučenih postupaka može napraviti ogromnu razliku i ono sto cete osjecati poslije je nevjerojatno.