“NLB PODGORICA MILLENNIUM RUN ZA MENE IMA POSEBAN ZNAČAJ”
„Sve mogu, ali da potrčim ni pod razno”. Bila je to prva reakcija Milice Veličković kada joj je, prije nekoliko godina, predloženo da se posveti aerobnim aktivnostima. I tu već postaje jasno da njena priča nije rođena iz trkačke ambicije. Nije počela u profesionalnim patikama, uz štopericu i plan treninga. Počela je uz otpor, sumnju i jedno tiho: “hajde, pokušaću”. A upravo to “pokušaću” promijenilo joj je ritam života.
Od tog trenutka njeni vikendi ne vrte se oko pitanja – gdje izlazimo, već – gdje trčimo. Asfalt prerasta u prve trail staze i ozbiljne uspone, a nesigurnih pet kilometara u duge distance. Mapa trka podudara se s mapom regiona: Srbija, Bosna i Hercegovina, Hrvatska, uskoro i Crna Gora… I tu priča dobija novu dimenziju. Menadžerka sistemskih komunikacija u regionalnom Represent sistemu, koja godinama profesionalno povezuje ljude i tržišta, sada taj isti prostor spaja i kroz sport. Tako 9. novembra ova Beograđanka stiže direktno na NLB Podgorica Millennium Run da istrči polumaraton i simbolično zatvori krug.
Foto: Milice Veličković
“Mogla bih da romantizujem i da kažem da je ova priča potekla iz prevelike ljubavi za fizičkom aktivnošću, ali nije baš bilo tako. Zdravstveni problemi na prvom mjestu, problemi sa srcem i plućima kao i savjet ljekara da se što prije posvetim aerobnim treninzima. Meni je to zvučalo apsolutno nemoguće. Na nagovor moje drugarice i koleginice prijavili smo se kompanijski na Beogradski maraton u kategoriji štafete. Osnovali smo tim ‘Reprezentacija’ i od tog trenutka kreće moja timska i individualna trkačka avantura“, priča nam Milica.
Ritam zajednice koji vodi do cilja
Prvi izlazak na stazu bio je i njen prvi lični pomak, koji će pamtiti zauvijek. Svaki metar pretvarao se u pregovaranje sa sopstvenom glavom, a svako skretanje u prećutni dogovor sa nogama da izdrže još malo. No, nije to bila samo priča o naporu. Bio je i momenat u kom je prvi put, usred daha koji je „bježao” i koraka koji su pekli, osjetila da se nešto mijenja. Više nije samo pokušavala da „preživi“ trku, već je počela da vjeruje da jednog dana može bez zadrške da izgovori – ja sam trkačica.
„Osjećala sam se tada kao da sam istrčala cijeli maraton. Uz podršku kolega i naravno nestvarne atmosfere, kako od strane učesnika tako i građana koji vas bodre uz povike, transparentne, muziku, jednostavno ne smijete da odustanete. Taj neopisivi trenutak, trkački endorfin koji se u jednom momentu probudi i ne prestaje, a tek poslije finiša dobije još veću ekspanziju… Hej pa ja bih mogla još jedan krug. I tako sve počinje…“, prisjeća se naša sagovornica.
A upravo taj osjećaj “mogu još jedan krug” rodio se iz trenutaka kada je shvatila da na stazi nikad nije sama. Bilo je situacija kad bi pomislila da stane, ali baš tada bi se pojavio neko da potrči rame uz rame, da pruži ruku i pomogne joj da savlada krizu, da bez riječi podijeli flašu vode. Taj tihi dogovor potpunih stranaca – “hajde, zajedno ćemo do cilja”, postao je njen tempo. Trčanje tada prestaje da bude samo fizički napor ili dokazivanje sebi. Postaje osjećaj pripadanja.
“Ako neko daje ritam i podstrek, pored nas samih, to su i divni ljudi koje na tom putu upoznaješ. Na svom prvom trailu stigla sam do dionice koja je zahtijevala ozbiljnu fizičku i psihičku pripremu, koju ja
naravno nisam imala. Pored mene je trčala djevojka koja je takođe imala isti problem, nespremnost. I baš tu nastane onaj momenat kada shvatite da ste jedna drugoj podrška a ne konkurencija. Uhvatile smo se za ruke i istrčale i tu dionicu i neformalno stvorile mini ligu trka Zapadne Srbije. O takvim prijateljstvima bih mogla još da pričam jer, pored mini Zapadne, postoji i jedna takva formalna u Beogradu – a čiji su dio ljudi i timovi koji se bave ozbiljnim humanitarnim i društveno odgovornim radom. Čast mi je kada trčim uz takve ljudske gromade“, priča nam Veličković.
Puls publike naspram tišine terena
Sve navedeno dovelo je do toga da se trke pretvore u pravu pasiju. Na početne kilometre, prirodno se nadovezao trail donoseći nove nagibe, tehničke dionice, uspone koji ne opraštaju nespremnost. No, u Miličinim očima i grad i planina pružaju joj sopstvenu magiju. Jedno ti daje puls publike, transparente, bubnjeve, glas koji te nosi ulicom. Drugo ti daje tišinu terena, mir visine i luksuz da čuješ sopstveni korak. A između ta dva svijeta stoji važna spona – ljudi koje sretneš i energija kojom te zapljusnu.
„Na svojim prvim trail trkama upoznala sam učesnike za koje s neizmjerom srećom mogu da tvrdim da su mi prijatelji do kraja života. Organizacija je tek priča za sebe, okrepe koje na trail trkama nose jednu dozu tradicije kraja u kojem trčite, gostoprimstvo domaćina, žurke nakon završetka… Svega je tako mnogo da bi teško moglo da se sažme u jedan odgovor“, prenosi nam Milica dio trkačke atmosfere, dodajući da su uz prijateljstva došli i vrlo opipljivi benefiti koje je teško ignorisati.
Bolje zdravlje, osjećaj balansa, jasnija svijest o sopstvenoj snazi… I, kako kaže, jedna sasvim lična, lijepa scena koju ništa ne može da kupi – njeni dječaci koji sa ponosom slažu i prebrojavaju mamine medalje.
Trčanje, PR i humanost – trojstvo od kojeg ne odustaje
No, kod naše sagovornice trčanje nikad nije ostalo samo teren koji čuva za sebe. Ono se prelilo u posao, i obrnuto. Unutar sistema, Milica Veličković nije samo zaposlena, koleginica, trkačica. Ukratko, Milica je prijatelj koji region ne spaja isključivo kroz komunikacije, već i kroz sport, ljudski pristup, odličnu energiju i vrlo konkretnu, praktičnu solidarnost. Zajedno sa ekipom iz kompanije, trčanje je pretvorila u timski identitet, a timski identitet u društveno odgovornu priču.
„Zapravo sve je i krenulo u našem kolektivu, od jedne bezazlene prijave na štafetni maraton do osnivanja našeg trkačkog tima koji, kao pionir, može da se pohvali i s ponosom istakne da je dobitnik priznanja Beogradskog maratona kao prva kompanija koja je otkupila kilometre svojih zaposlenih i donirala Udruženju Heroji BG maratona, tj. udruženju osoba sa invaliditetom. Pored donacije u ime kompanije, pozvali smo i čitavu društvenu zajednicu da se uključi u ovu kampanju i time zajednički poslali poruku koliko je važno biti uključen u podršku onima kojima je to najpotrebnije”, poručuje naša sagovornica.
„NLB Podgorica Millennium Run za mene ima poseban značaj“
A ono što je nastalo iz štafete od pet kilometara sada ima i novo poglavlje – Podgoricu. Njena sjajna energija za samo nekoliko dana stiže u glavni grad Crne Gore, koji nije još jedan start, nego mjesto na kom želi da potvrdi sebi da sve što je do sada istrčala ima smisla. Nije stvar u vremenu na satu, nego u ljudima koji će biti uz stazu, u osjećaju da stiže „svojima”, u podršci tima koji je i privatno i profesionalno prati cijelim putem.
Foto: Milice Veličković
„Pored toga što mi je cilj da za početak istrčim polumaratone u regionu, najveći motiv jesu moje prijateljice i koleginice koje su ove godine komunikaciona podrška jednom od najvećih sportskih događaja u Podgorici. Mogu slobodno da kažem da, iako ne jurim nikakve rekorde ova trka za mene ima poseban značaj, jer ne smijem da se obrukam i ne istrčim do kraja, pa makar za stotinku brže od dosadašnjih rezultata. A onda kafana naravno jer sam prvenstveno čovjek od meraka pa tek onda sve ostalo“, poručuje nam kroz osmijeh.
Cilj joj ostaje isti kao i do sada. Istrčati stazu u svom ritmu, upiti energiju grada i uživati u druženju koje stiže poslije finiša.
„Moj utisak i ono što pamtim su uvijek ljudi i oni koji trče i oni koji su tu kao podrška. Jer upravo na toj stazi srijećete inspirativne priče, one koji trče sa svojim ličnim borbama, one koji trče kao podrška nekom, one koji trče u ime nekog. Dio ste priče različitih ljudi, starosne dobi, motivacije.. To nije samo pređeni put, rekord, plasman, to je mnogo dublja stvar koja postaje jasnija tek kada se doživi, jer trčanje je sve a najmanje trčanje“, poručuje naša sagovornica.
Zato ne propušta priliku da i sada motiviše zajednicu i pozove ih da budu dio „koloritne slike satkane od ogromne euforije“, jer svaku trku ona baš tako vidi.
„Poruka je veoma jednostavna – probajte. Možda vam se dopadne. U posljednje vrijeme sve je više motivišućih poruka koje izazivaju suprotni efekat. Važno je pronaći mjeru i sreću u onome što te ispunjava. Samo je važno pokušati, pa šta bude“, zaključuje naša sagovornica.
Podsjetimo, registracije za NLB Podgorica Millennium Run otvorene su do subote 1. novembra, na zvaničnoj stranici www.podgorica.run/registracija. Svi detalji o pravilima učešća, kotizacijama, rasporedu i nagradnom fondu dostupni su na SAJTU.
