piše: Samra Menzilović Ćatić
Nedavno sam vodila jedan razgovor sa prijateljicama o temi, možemo li istodobno voljeti više od jedne osobe? Navela sam primjer muškaraca koji su u braku i imaju ljubavnice, kažu nije isto jer je u pitanju obmana, da bi ovo sve funkcioniralo potrebno je da su sve strane saglasne, pomislih koliko žena pa i muškarac moraju biti mentalno stabilni za takvu odluku. Pomenuh otvorenu vezu al me prekinuše i rekoše da sam opet u krivu, kažu dušo to se zove „Poliamorija“ znam da sam rekla da mi zvuči kao neka mentalna bolest, na što me prekinuše pa rekoše vise kao spolna, sve u svemu zvuči neprihvatljivo za naše područje. Opet pokušavam ispasti pametna i kažem da mi to sve izgleda kao ona „Sviđaju mi se trojica, ali nijedan nije savršen- od svih bi se mogao iskombinirati jedan ok“ na šta sam dobila samo značajan pogled.
„Rhett, you are good to me“ kaže Scharlett O'Hara Rhettu Butleru dok je ovaj zaljubljeno grli i mašta o kupovini velike kuće u Atlanti. Zvuči lijepo jer označava prihvaćanje drugog uz svijest da u ljubavnom odnosu postoje oboje i uključuje kontakt i interakciju, svijest o samom odnosu, mogućnost za zajednički rast za koji sami ne bismo imali kapacitet. Istodobno mi je i strašan jer je na neki čudan način i sebičan –kao da mu za ravnopravnost nedostaje i drugi dio pitanja- „Jesam li ja dobar/a za tebe?“
Razmaženoj Scharlett koja u toj sceni velikim dijelom glumata, taj drugi dio ne pada na pamet izreći, i to će na kraju doći glave njihovoj vezi. Tog Rhetta za kojeg je sada svjesna kako joj je dobar, u vremenu koje dolazi izludjet će i udaljit. Kad mu poslije svega dođe natrag, ponovo sebično, s pitanjem „Šta ću sad ja“ –u tome leži neizgovoren prijedlog da njih dvoje ipak ponovo pokušaju nešto zajedno. Ali i očekivanje da on bude taj koji će sve to pročitati među redovima i umjesto nje predložiti nastavak veze, na šta će ona moći pristati i sačuvazi za sebe dominatnu poziciju možda čak kolutajući očima. Izgubljen slučaj, jer dobiće odgovor koji je odavno zaslužila, famozno bolno- „Frankly, my dear, I don't give a damn.“
Odnos Scharlett i Rhetta prolazi kroz različite faze, ali oni su cijelo vrijeme tipičan klasični par (ili nepar ovisi kako gledate). Monogamni su, da su u vezi „zabrijali“ sa nekim drugim to bi bila prevara. Ako bi poželjeli drugog, međusobno bi morali prekinuti. Novi odnos koji bi započeli, zajedno sa onim starim koji su završili nazvali bismo „serijskom monogamijom“ . Danas nam je dosta jasno da tokom života možemo biti u više veza, ali uvijek sa jednim partnerom. Prebacujem se na činjenicu da na Balkanu vlada patriahalni odnos, koji je i više nego dvoličan, jer varati je ok dok sa druge strane svi se prave da se ništa ne dešava, naravno osuđuje se LGBTQAA populacija, al niko se ne sjeti osuditi dvolični život standardnog balkanskog muškarca ili žene.
Monogamne veze u našoj kulturi su ekskluzivne, ako ste u braku, stupite li u još jedan, to se računa u kriminal, a stupite li u još jednu vezu koja nije brak, na to se u naboljem slučaju „ružno gleda“ je li tako bilo oduvijek niko ne može reći sa sigurnošću ali da ljudi polako izlaze iz „out of the box“ to opet ne možemo poreći.
U svakom slučaju svako od nas bi na kraju pokušao kao Scharlett izvojevat pobjedu uz treptanje okicama ili pak kao Rhett na kulturan način poslati onog drugog u vražju mater i samim tim sačuvati integritet nekoga ko je igrač. Odgovor na pitanje možemo li voljeti više od jednog? Je suprotno od svega onoga što su nas učili jer ovo je Balkan.
(Zdravi portal)