Davne 1997. godine počinje priča o SOS Dječijim selima BiH kada se osniva prva SOS porodica u SOS Dječijem selu Sarajevo. Nju su činili SOS mama Fikreta koja na brigu tada dobija šestogodišnju Verminu i Armina.
Ono što je Fikreti bilo odlučujuće pri odabiru poziva SOS mame je želja da ima svoju djecu. Znala je da je djeci bez roditeljskog staranja neophodna ljubav, a željela je svojom ljubavlju da uljepša njihov život, a istina je da je njihova ljubav uljepšala njen. Fikreta je uz svu svoju ljubav i želju da postane SOS mama morala proći iscrpan proces testiranja, intervjua i edukacije.
Prva djeca o kojoj se počela brinuti su bili Armin i Vermina. Vermina je od početka pokazivala sklonost umjetnosti – prava umjetnička duša, sva u svom svijetu, posvećena pjesmi. I život joj je krenuo u tom smjeru – muzička škola, pjevanje na raznim manifestacijama u gradu i Muzička akademija.
Vermina se oduvijek divila mami Fikreti kako uspijeva držati sve “konce” u rukama, nalazi način da komunicira i dopre do svakog od njih. Bila je, kako kaže, dovoljno stroga i blaga, znala je tačno kako da posavjetuje i nauči kako da uvide svoje greške te kako to da isprave.
“Moja majka Fikreta je najbitnija i najvoljenija osoba u mom životu. Zbog nje sam danas ovdje gdje jesam. Ona je bila ta koja me uvijek ‘gurala’, vjerovala u mene i moje sposobnosti onda kada ja nisam. I dan danas se čujemo i obilazimo, jer mi je gotovo svakodnevno potreban njen savjet, topla riječ i ljubav“, priča Vermina te dodaje kako je sa svojom SOS braćom i sestrama danas u kontaktu.
Najdirljiviji trenuci za SOS mamu Fikretu vezano za Verminino odrastanje jesu pripremanja Verminine udaje i vjenčanja, kada su svi funkcionirali kao prava porodica, svi su imali svoja zaduženja, svi su planirali svoje obaveze oko tog dana i svima je taj događaj bio najznačajniji u tom trenutku.
„Vermina je željela da se sve pripremi u njenoj kući u SOS Dječijem selu. Njena braće i sestre, moja djeca i ja smo učestvovali u pripremama i u ispraćanju. Armin ju je izvodio iz kuće i kasnije predao suprugu. Svi smo bili na okupu. Pridružila su nam se djeca iz drugih porodica, moje kolegice, ma svi. Bilo je predivno. Tako sam bila ponosna, a i puno sam se isplakala“, priča nam SOS mama Fikreta.
“Suprug mi je najveća podrška, kao i njegovi roditelji koji su mi sada najveća pomoć u odgajanju sina. I, naravno, najveći blagoslov koji sam dobila u životu jeste moj sinčić. Njegovo rođenje me je promijenilo iz korijena. Tek sada shvatam šta je majka, koliko je samo velika i teška njena uloga, te kakva odricanja je moja Fikreta prošla za sve nas. Biti majka je, zaista, najljepša, ali i najteža uloga koju život može dodijeliti. I zato i nije za svakoga…“, iskreno će Vermina.
Armin je u porodicu SOS mame Fikrete došao zajedno sa Verminom i danas ih veže neraskidiva veza zejedničkog odrastanja.
„Armin vragolan od svojih pet godina. Uvijek uredan i vrijedan. Nije dozvoljavao da nešto nije na svom mjestu u kući. Takav je i danas. Od početka se lijepo izražavao – divio se meni, mom parfemu, mom odijevanju, novoj frizuri i ništa od toga nije moglo doživjeti promjenu, a da on to ne primjeti i ne poprati komplimentom. Moj divni i pažljivi sin“, s ponosom ističe SOS mama Fikreta.
SOS mama Fikreta danas u kući živi sa šestero djece, ali njenu SOS porodicu čini njih 16. Njenoj porodici pripadaju i oni koji sada žive samostalno, studiraju, a unučići su njena velika radost i ponos!
Njeni dani su prilično burni. U kući je beba od 22 mjeseca, a to odmah znači i rano buđenje i aktivnost od samog početka, pa presvlačenje, hranjenje, maženje… Slijedi buđenje i druge djece, pa doručak, pakovanje užina, te ispraćanje u školu i vrtić. Nakon kratkog predaha, vrijeme je spremanja ručka i obavljanja drugih kućanskih poslova, a za sve to vrijeme i bavljenje bebom i njenim potrebama. Upravo tada se djeca vraćaju iz škole, ručaju, a onda se za školu spremaju oni koji su druga smjena.
„Škola znači da ja imam obaveza i oko učenja i zadaća. Sve to treba nadgledati i pregledati. Neka djeca imaju i vannastavne aktivnosti. Ni to ne prolazi bez mog angažmana. Opet kućanski poslovi, večera, druženje, gledanje TV – a. I na kraju kad se sve završi i djeca odu na spavanje, završim što imam od kućanskih poslova i onda sjednem, pa prosto ne vjerujem da imam snage za to. Sjednem umorna. Umorna, ali u duši zadovoljna. Zadovoljna zbog dječijeg zagrljaja, njihove bezbrižnosti i osjećaja da sam nekome, kome to zaista treba, dala najbolji dio sebe, dala ljubav, sigurnost i osjećaj pripadanja. Nisam imala posebnih problema ni sa jednim djetetom, bez obzira na uzrast. Jeste da sa starijom djecom treba malo više vremena i rada kako bi prihvatili nove navike, nove osobe i novi život. No, uvijek smo se brzo uklapali. I ovdje vrijedi ono pravilo da se čovjek lako navikne na bolje.
Bude problema u školi, naravno, kao i u svakoj drugoj porodici, ali moja su djeca kao i sva ostala djeca. Ne čine ništa što ne čine i svi ostali njihovog uzrasta, a ja na svaki problem reagiram kao i svaka majka – porazgovaram sa učiteljicom, razgovaram sa djetetom, pokušavamo zajedno naći rješenje. Mislim da drugog načina nema. Kada je problem veći ili ga ne mogu sama riješiti potražim pomoć i savjet naših pedagoga koji ponekad u nekim slučajevima preuzmu i svojevrsnu ulogu roditelja.
Međutim, znam da uz ljubav koju djeci pružamo, te posvećenost i podršku koju imamo od svojih kolega, svaki problem postaje mnogo manji i lakše rješiv“… Sva moja djeca su i dalje prisutna u mojoj SOS porodici. Dolaze u svoju kuću, svojoj mami, braći i sestrama. Dolaze za svaki praznik, za rođendane, vikendom“, dodaje SOS mama Fikreta.
Za kraj je mama Fikreta s nama podijelila jednu priču koja opisuje kako je zanimanje SOS mame ujedno najteži i naljepši posao na svijetu:
„Prije neki dan mi je bio rođendan. Čula sam zvono na vratima i pošla sam da provjerim ko je – preda mnom su stajala djeca sa tortom i upaljenim svjećicama i buketom cvijeća. Nastala je vriska uzbuđenja i rođendanska pjesmica u horu. Oni su se dogovorili i sve isplanirali da me iznenade. Eto, to je ono zadovoljstvo koje mi daje snagu i čini me sretnom uprkos svim poteškoćama na koje nailazim. Naši su kontakti svakodnevni – barem telefonski razgovori. Znam samo da sam sretna žena!“
Ovo je priča jedne SOS mame, a svaki dan još 28 SOS mama u dva bosanskohercegovačka sela svakodnevno brine za 275 dječaka i djevojčica bez roditeljskog staranja i stvaraju priče o sretnom odrastanju.
