Kada ne niže pobjede u reginalnim takmičenjima u Crossfitu, Amila Avdukić je Head of Human Potential u IT firmi Mistral. Kako uspijeva koordinirati sve obaveze i pored toga naći vremena za nadahnjuće govore poput onog kojeg je držala na CEO High school konferenciji saznajte u još jednoj pozitivnoj priči Zdravog portala.
Kako izgleda jedan klasičan dan u životu Amile Avdukić?
Većinu dana provedem nadajući se da će nekad negdje neko pronaći način da dan odjednom traje par sati duže, čisto da mi da mogućnost da stignem sve što bih htjela. Ustajem rano, 5 ujutro je obično vrijeme kad se izvlačim iz kreveta i dan počinjem sa velikom šoljom kafe prije nego što oko 6 odem na jutranji trening. Obično me čeka veslanje, trčanje ili plivanje zavisno od toga koje je doba godine i da li se u tom trenutku spremam za neko takmičenje. Poslije treninga koji obično traje sat i po, jedem prvi obrok taj dan i idem na posao. Radim kao Head of Human Potential u softver development kompaniji Mistral u Bosmalu. U timu od 110 ljudi, ja sam osoba odgovorna za zapošljavanje novih kolega i kolegica, indivudalni i profesionalni razvoj uposlenika i uposlenica Mistrala te dio samog menadžment tima. U Mistralu sam od pola 9 do 5, nakon čega idem na drugi trening na kom mi se pridružuje i trener Adi, te ostali članovi našeg kluba Hit Fit Sarajevo. Taj trening je obično posvećen radu sa tegovima i gimnastici, završavam oko 8, nakon čega je bitno da jedem i pokušam odmorit koliko mogu. To je isto tako jedino vrijeme u danu koje imam za opuštanje sa prijateljima i porodicom, i nastojim ga sto bolje iskoristit.
Dakle, zaposleni ste u IT firmi, a u sklopu Vašeg treninga je i dizanje tegova težine više od 100 kg. Kako kao djevojka opstati i uspijeti u oba pretežno favorizirana muška svijeta?
Biti žena u svijetu koji se još uvijek smatra „muškim“ izazovno je, zanimljivo i ponekad frustrirajuće. IT kao industrija još uvijek je u razvoju i u Bosni i Hercegovini je na samom početku svog potencijala. Ponosna sam što u Mistralu radi prilično velik broj samostalnih, i ambicioznih mladih žena koje svojim trudom svakodnevno prkose predrasudama i stigmi s kojom se susreću. Ne govorimo puno o tome kako je u Mistralu više žena nego u drugim IT firmama zato što to smatramo sasvim normalnim. Slično je i sa Crossfit-om, pogotovo kad se radi o vježbama sa tegovima. Jedna od stvari koje me neizmjerno privlače u ovom sportu je upravo što ograničenja u smislu dobne granice, spola ili fizičke spreme nema. Treninzi su isti za muškarce i žene, i svi treniraju zajedno. To je okruženje koje ne da ne osuđuje ljude po bilo kojoj od kategorija, nego ih beskrajno ohrabruje da savladaju ograničenja koja im društvo nameće. Jos uvijek je ljudima strano kad me vide kako treniram, pogotovo ako je to u teretanama po gradu u koje ne idem često. Ja međutim pronalazim snagu u tome da istrajem u tome da pokažem sebi i drugima da ne moram da se uklapam u standarde da bih bila ok. Crossfit me naučio da nema potrebe da vjerujem da mi negdje nije mjesto samo zato što neko drugi misli da je čudno ili da žene ne treba da vježbaju sa tegovima, rade u IT-u ili osvajaju medalje na takmicenjima.
Za relativno kratko vrijeme uspijeli ste osvojiti popriličan broj medalja. Na Vašem prvom takmičenju u Zagrebu osvojili ste zlato, a sada planirate preći u profesionalnu diviziju. Koji je ključ uspijeha i da li već postignuti uspjesi bude veću želju ili veći osjećaj odgovornosti?
Takmičenja su neuporediva sa bilo čim što sam radila ili srela prije. Na prvom takmičenju u Zagrebu shvatila sam koliko se ustvari i možda nesvjesno štedim na treningu. Takmičim se zato što to više od bilo čega znači napustiti zonu komfora i udobnosti u kojoj se svi nastojimo kretati većinu vremena. Ne takmičim se u suštini da bih nužno pobjedila. Vjerujem da motivacija za sve što radim svaki dan mora dolazit iz daleko širih spektara i biti puno dugotrajnija od ta 3 dana takmičenja. Ako ustvari uživam samo u tom jednom trenutku penjanja na podij, vrlo je vjerovatno da ću izgubit volju da ostala 364 dana u godini treniram jače i bolje nego što često mislim da mogu. Ključ uspjeha je u nečemu drugom, u tome da sam zavoljela proces nastojanja da svaki dan budem pomalo bolja. To me tjera iz kreveta svako jutro. Moja želja da se takmičim, dakle, nije nužno uslovljena pobjedama, nego činjenicom da me takmičarsko okruženje podsjeti na to koliko još bolja mogu i treba da budem.
Sasvim si upravu kad povezuješ pobjede sa odgovornošću. Osjećam se izuzetno odgovornom i dužnom da ljudima koji nesebično vjeruju u mene, prijatljicama, porodici i Adiju prije svega, vratim nešto od onoga što oni meni daju. Nema na svijetu ništa ljepše nego poslije pobjeda grlit ljude koje voliš. Osim nastojanja i uživanja u tome da napreduješ, čitav proces iziskuje i silno puno posvećenosti, organizacije i žrtvovanja. Kasne izlaske i alkohol treba zamijenit ranim odlascima u krevet, pizze i slatkiše tačno izvaganom i pripremljenom zdravom hranom, lagane treninge stvari u kojima si dobra zamijenit teškim treninzima koji te često tjeraju do vlastitih granica. Ljudi često znaju reći kako ja mora da uživam u tome da patim, što kad se ovako nabroje stvari koje je potrebno radit tako i izgleda. Međutim nije da uživam u patnji, uživam u rezultatu te patnje: jedna jača, i bolja ja.
Dakle, prije svega tu je žrtvovanje. Čega se Vi najviše odričete?
Vremena. Vremena za prijatelje i porodicu, vremena za odlaske na odmore, ili jednostavno spavanje.
Nedavno ste bili jedan od govornika na CEO High school konferenciji. Kakav je osjećaj imati šansu inspirisati Vašom pričom srednjoškolce Bosne i Hercegovine?
Upravo smo na konferenciji govorili o tome šta čini uspjeh. Čvrsto vjerujem da se uspjeh mjeri po tome koliko si ljudi i života oko sebe uspjela dotaći. Moj najveći uspjeh upravo je u tome. U tome da su moje sestre i prijateljice zbog mene sebe zavoljele malo bolje, u tome da sam dobila priliku da podijelim svoju priču na CEO konferenciji, u divnim porukama koje sam poslije toga dobila, i u onih 110 sretnih ljudi u Mistralu čijem zadovoljstvu svojim radom svakodnevno doprinosim.
Standard ljepote i ideal žene je dat od strane društva. Međutim, Vi svakom prilikom koja Vam se pruža govorite o samomuvjerenoj i sposobnoj ženi, koja ne treba da živi u svijetu već da ga osvaja. Kakva treba biti savremena žena i da li djevojke iz našeg podneblja idu tom putanjom?
Okruženja u kojim se nalazim, moje radno okruženje i sport, dozvolili su mi da upoznam jednu drugu, zdraviju i daleko prirodniju sliku ideala ljepote. Beskrajno sam sretna što srećem sve vise žena kojjima nije bitno da li su danas stale u veličinu 36 ili 40, i koje svoju ljepotu pronalaze u tome šta su sve sposobne uraditi. Dugo sam i sama vjerovala da moram da se ukpalam u standarde da bih bila prihvaćena. CrossFit, i ljudi koje sam upoznala, Adi i sve takmičarke koje sam srela do sada, naučili su me da treba da budem svoja. Mislim da svi, bez obzira na to jesmo li muškarci ili žene, trebamo biti upravo takvi, svoji. Vjerujem da ukoliko damo najbolje od sebe, to će biti sasvim dovoljno, na takmičenju, i uvijek.
(M.A.)