Alzheimerova bolest je najčešći oblik demencije koji uzrokuje probleme s pamćenjem, razmišljanjem, ponašanjem i drugim intelektualnim sposobnostima. Simptomi se obično razvijaju polako i vremenom se pogoršavaju i postaju dovoljno jaki da poremete dnevne zadatke i svakodnevni život.
Alzheimerova bolest čini 60 do 80 posto slučajeva demencije. Iako je najveći poznati faktor rizika povećanje dobi – većina ljudi sa Alzheimerovom bolesti su 65 godina i stariji, 5 posto ljudi sa tom bolesti imaju rani početak Alzheimerove bolesti, poznat kao mlađi početak, koji se često pojavljuje kada je neko u 40-im ili 50-im godinama.
U ranom stadiju bolesti osoba počinje shvaćati da njeno stanje nije fiziološko već patološko i javlja se strah od gubitka pamćenja i vlastite osobnosti, te se povlači u sebe i skriva svoje stanje što rezultira socijalnom izolacijom. Javljaju se problemi sa pamćenjem koje oboljela osoba može prikrivati sve dok ne nastanu problemi u održavanju kućanstva. Kada osoba shvati da se njeno stanje ne popravlja, već postaje sve teže javlja se osjećaj tuge i očaja.
U srednjem stadiju Alzheimerove bolesti, radi organskog oštećenja, oboljeloj osobi se poremeti misaoni proces, pamćenje sve više slabi, javljaju se halucinacije koje uzrokuju lutanja bolesnika koji je sve više zbunjen i dezorijentisan. Tada postoji rizik da osoba ozljedi sebe i drugoga. Oboljeli više nije u stanju da se sam brine za sebe i potrebna mu je pomoć u održavanju higijene, odijevanju, hranjenju i eliminaciji. Ponekad porodica nije pripremljena na to pa njihova briga za oboljelu osobu nije adekvatna. U kasnom stadiju bolesti oboljeloj osobi je potrebna sveobuhvatna pomoć i nadzor u obavljanju zadataka samozbrinjavanjem. Bolesnik je inkontinentan i nepokretan, a članovi porodice koji i jesu u većini slučajeva njegovatelji suočavaju se sa dugom i teškom bolesti pa može doći do psihičkog i fizičkog preopterećenja.
Uloga porodice
Porodica oboljele osobe, kao i sama oboljela osoba u saradnji sa medicinskom sestrom se educira o bolesti i uče kako da se suoče i nose sa svim tim problemima. Obzirom na to da se govori o dugoj, teškoj i neizlječivoj bolesti koja pogađa čitavu porodicu, najveći teret podnosi osoba koja se brine i koja njeguje oboljelog. U ranom stadiju bolesti bilo bi poželjno da oboljela osoba sredi pravne i zakonske planove i tada može da odobri ko će umjesto nje da odlučuje u medicinskom i finansijskom smislu u kasnijim stadijima bolesti. Iz svega ovoga proizilazi da je od velikog značaja da se porodica dobro informiše, napravi sveobuhvatan plan i do detalja isplanira budućnost oboljelog, od mjesta gdje će boraviti za vrijeme bolesti do toga ko će u kasnijim stadijima sprovoditi sve nivoe njege.
Kvalitet života oboljelog je bitno smanjen zbog prirode bolesti, jer ova bolest mijenja život bolesnika i njemu bliskih osoba što podrazumijeva da i cijela porodica gubi prijašnji konfor. Iskustvo pokazuje da je njegovatelj u većini slučajeva bračni partner, koji je i sam u poodmaklim godinama, opterećen svojim bolestima i smanjenim fizičkim sposobnostima što otvara niz ozbiljnih problema. Nemogućnost oboljele osobe da živi sama dovodi je u poziciju zavisnosti o osobi koja je njeguje i ako dodamo lošu ekonomsku situaciju starih osoba i nedovoljnu obučenost za pravilan tretman, neophodno je da se cijela porodica uključi. Osoba koja njeguje oboljelog svakako podnosi najveći teret i vrlo često ne želi da potraži pomoć i podršku ostalih članova porodice. Prema tome porodica treba da bude najznačajnija podrška osobi koja njeguje oboljelog.
Porast broja oboljelih na globalnom nivou
O demenciji na globalnom nivou najbolje govore statistički podaci. Ekspertna grupa Alzheimer internacional asocijacije je procijenila da oko 30 miliona ljudi širom svijeta danas boluje od Alzheimerove bolesti. Godišnje se pojavi 4,6 miliona novih slučajeva, a broj oboljelih će se duplirati svakih 20 godina te će do 2050. godine biti preko 100 miliona oboljelih od Alzheimorove bolesti. Samo povećanje broja oboljelih će biti veće u regionima u razvoju u odnosu na razvijene regione.