Nedjelja, 14 Aprila, 2024
No menu items!
NaslovnicaIntervjuiLončarica: psihoterapeut sluša, gleda i učestvuje

Lončarica: psihoterapeut sluša, gleda i učestvuje

Na temu porodičnih snaga u psihoterapijskom radu sa porodicama i odnosu mladih i porodica razgovarali smo sa dipl.psihologinjom Đanom Lončarica, koja je gestalt i porodična psihoterapeutkinja, dječja i adolescentna psihoterapeutkinja u superviziji.

Porodične snage u psihoterapijskom radu sa porodicama

Jedna od tehnika strukturalne porodične terapije koja se odnosi na doživljaj realnosti porodice jesu porodične snage. Dok ovo pišem, razmišljam kako je u stvari teško opisati ovu tehniku, ako je tako možemo nazvati, jer ona obuhvata i podrazumijeva toliko toga bez čega bi psihoterapija bila nemoguća i formalna. Važnost uočavanja snage porodica koje kod terapeuta dolaze u krizi, razočarane, bez nade, po mom mišljenju, predstavlja početnu tačku koja terapeutu služi kao oslonac i put kroz obrasce i probleme koji su se gomilali godinama. Međutim, to nije jednostavno.

Iskustvo u radu sa porodicama ovisnika

Radeći s porodicama ovisnika, koje iscrpljene dugom i teškom borbom godinama tumaraju od institucije do institucije, od terapeuta do terapeuta, dolaze na psihoterapiju više iz obaveze propisane tretmanom, nego iz stvarne potrebe i želje za promjenom. Ponekad se pitam da li mogu prepoznati i vidjeti ono što članovi porodice ne vide već godinama i čega se više ne sjećaju. Vidjeti nešto čega nema ili porodici plasirati ono što žele da čuju, bilo bi isto tako pogrešno i nepravedno kao i podcijeniti članove porodice ili porodicu obilježenu dijagnozom jednog ili više članova, svrstati u kalupe dijagnostičkih kriterija i stereotipa kojima smo svi nekad podložni.

Postavlja se pitanje koje je onda rješenje? Kako biti objektivan i realan, a opet vjerovati, ali zaista, u mogućnost čovjeka ili čitave porodice u promjenu, koja je nekad sve suprotno od iskustava, događaja ili doživljaja koji su oblikovali svakog od njih ponaosob? Na ovo pitanje, svi moramo potražiti vlastiti odgovor, upravo kao i porodice koje nam se obraćaju za pomoć onda kada ne znaju gdje više da gledaju. Porodične snage nisu mrtvo slovo na papiru, niti suhoparne tehnike koje su taksativno nabrojane.

Osjećaji bijesa, tuge i gorčine dio su njihove svakodnevnice

Na meni kao psihoterapeutu je da sam prisutna, da slušam, gledam i učestvujem onako kako mislim, smatram i osjećam da je najbolje. Da idem dalje od onog što se odmah vidi, a što je manifestno, a to je najčešće beznađe, očaj i umor kojima se ne zna ni početak ni kraj. Sjedeći i razgovarajući s porodicama ovisnika, često osjećam njihovu borbu unutar samih sebe, koja nekad rezultira ambivalencijom u njihovim potrebama, željama i sredstvima. Osjećajući krivicu koju osjećaju članovi porodica ovisnika, a većinom i sami ovisnici, pokušavam razumjeti, a ne vrednovati njihove priče i narative, vlastita iskustva koja su ih formirala i kao roditelje, djecu ili supružnike.

Osjećaji bijesa, tuge i gorčine dio su njihove svakodnevnice, a ponekad i sama pomisao da bi moglo doći do promjene i da posjeduju snagu koja im je potrebna da izađu iz začaranih krugova vlastitih života. Oni doživljavaju kao napad na svoju autonomnost i poput stranog tijela, odmah odbacuju u vidu otpora, nepovjerenja ili sumnje koja se nikada ne testira. U tom trenutku, reakcija psihoterapeuta, po mom mišljenju je presudna i zahtijeva od nas, opet našu i vlastitu i profesionalnu snagu, da ih ne odbacujemo, ne ljutimo se na njih ili ne preziremo, da im dozvolimo da biraju i slijede svoj tempo, a ne naš. U isto vrijeme, ne odustajemo od svoje vjere i realnih zahtjeva koje pred njih stavljamo, izazivajući ih, da zajedno s nama eksperimentišu ili potaknu svoje zaboravljene snage i resurse koji nisu nestali, iako ih ne vide.

Svaka porodica je priča za sebe

Za mene, ovo nije nimalo jednostavno. Gledajući u nasilje, nerazumijevanje ili međusobno povređivanje, često želim da imam čarobni štapić kojim im mogu pomoći da vide ono što je ponekad meni tako očito. Međutim, to ne ide tako. Jedini način da ljudi promijene sebe i svoje živote jeste da dožive u sebi ono što donosi ta promjena. Ta „metoda vlastite kože“, koja je najbrži i najefikasniji način učenja zahtijeva vremena, truda i proces koji se ne mogu zamijeniti s bilo čim drugim. Možda je to razlog, što je svaka porodica priča za sebe i što se, bez obzira na dijagnoze ili klasifikacije, ne može poistovjetiti s bilo kojom drugom. Isto tako snage koje postoje u svakoj porodici, ne mogu se formalno definisati niti ograničiti u vremenu ili prostoru. To znači da je svaka porodica sistem za sebe koji ima svoje vlastite načine suočavanja i prevazilaženja i da ja kao psihoterapeut, ako želim da ih doživim u njihovoj vlastitoj cjelovitosti i jedinstvenosti, moram biti otvorena, strpljiva i senzibilizirana za različite modele i načine ponašanja i ispoljavanja emocija.

Dok ovo pišem, sjećam se klijenata i porodica za koje na početku tretmana u terapijskoj zajednici nismo vjerovali da će uspjeti i da imaju šanse. Baš takve porodice, ponekad su nas iznenađivale svojim uspjehom i promjenom koja se dešavala dok smo mi gledali, ili nismo.

Porodice same prepoznaju vlastite snage i potencijale

Moram priznati da me je to mnogo radovalo, i privatno i profesionalno. Da ne govorim, da su mi takve porodice davale najefikasnije lekcije o porodičnim snagama koje jesam ili nisam primijetila i učile me da su snage koje posjeduju našle svoj put i odvele ih na neko drugo mjesto. Bile su to različite stvari i različiti povodi koji su članovima porodica otvarali vrata u nove načine života i što je najvažnije, u nove doživljaje ili iskustva, koja su ih vrlo brzo doveli da promjena o kojima su samo slušali ili govorili. Nekima je povod ili uzrok promjena, o tome bi se moglo raspravljati, bila religija koja im je odnijela osjećaj usamljenosti s kojom su godinama živjeli, nekima rođenje djeteta ili sport koji su zavoljeli, nekima psihoterapija na kojoj su prvi put uspjeli vidjeti i doživjeti sebe i druge, prijateljstvo ili ljubav koju su upoznali, profesija koju su prepoznali, posao koji ih je motivirao ili ništa od ovdje nabrojanog. Poenta je na tome da su oni sami prepoznali vlastite snage i potencijale koji su im otvarali puteve za dalje. Naravno, ovo nije jednostavno i većinom je teško i opisivo, jer se bavi onim najintimnijim i najtananijim u ljudskom biću.

Kako koristiti porodične snage?

Malo je teško objasniti na koji način koristiti porodične snage. Kao kada bismo pokušali objasniti na koji način umjetnici ili arhitekti kreiraju u glavi ideje koje ih vode ka daljoj realizaciji njihovih djela i projekata. Možda je zato teško naučiti pojedine tehnike u psihoterapiji, između ostalih i ovu. Kada razmišljam o načinu učenja ove tehnike na pamet mi pada opet vlastito iskustvo, koje je neodvojivi dio našeg rada kao psihoterapeuta, bivanje s klijentima i otvorenost svemu što dolazi od njih. To je ponekad zaista naporno i zahtjeva stalni rad na sebi, koji će nama opet pomoći da prepoznamo vlastite snage i resurse kako bismo prepoznali snage i resurse klijenata i porodica s kojima radimo.

Ni jedna porodica nije potpuno zdrava

Neodvojivo od razumijevanja života porodica i prepoznavanja njihovih porodičnih snaga je učenje i mogućnost da ne vidimo odnose niti članove porodice kao „crne“ ili „bijele“. Nijedna porodica nije potpuno patogena, niti potpuno zdrava. Svaka disfunkcionalnost koju uočimo, ima svoj razlog i značenje za porodicu. To značenje nikad nije jednostavno i neophodno ga je razumjeti. Razumjeti, bez osuđivanja i stereotipa. Biti otvoren da ga zajedno s porodicom razumijemo i damo mu novo značenje. Tek tada, bit ćemo u mogućnosti prepoznati i razumjeti i ono što nije patogeno, ono što je zdravo i iscjeljujuće. Dok ne priznamo ono što postoji, koliko god trenutno bilo razarajuće, nema šanse da se pojave uslovi za rast i razvoj. Rast i razvoj, koji su važni i neophodni, kako za pojedince, tako i za porodice.

Ponekad, nismo u mogućnosti prepoznati porodične snage, što ne znači da one i ne postoje. Ponekad se moramo odmaći od vlastitih stavova i uvjerenja i naučiti prepoznati i ono što nam nije blisko i razumljivo na prvi pogled, jer se, možda, baš tu kriju snage koje će inicirati promjenu.

Biti svjestan porodičnih snaga nije jednostavno

Primjećujem, kako s vremenom, radeći s ljudima i upoznavajući ih u svojoj sličnosti i različitosti s mojim vlastiti uvjerenjima i stavovima, moje definicije pojmova kao što su snage, uspjeh, porodica postaju sve fleksibilnije i šire. Smatram to veoma značajnim. Biti spremna za promjenu kako stavova i uvjerenja tako i obrazaca ponašanja u vlastitom životu, znači biti spremna na rizik. Rizik susreta s novim i nepoznatim, rizik bez kojih nema promjena, a ni napretka. Rizik s kojim se klijenti i njihove porodice s kojima radim susreću svaki dan. Živjeti bez alkohola, nasilja, otvoreno komunicirati, govoriti o svojim emocijama i mišljenjima, opraštati i sebi i drugima, sve to za njih predstavlja potpuno nov i nepoznat način života koji nemaju u iskustvu. Za sve ovo, potrebne su snage, i lične i porodične. Snage koje će omogućiti rizik i napredak. Zbog svega ovoga, biti svjestan porodičnih snaga, nije jednostavno. Za klijente to predstavlja i odgovornost za vlastite izbore i vlastiti život.

U psihoterapiji prepoznati porodične snage znači biti svjestan i svega navedenog.Prevazići otpor klijenata da njihov život dobije drugu dimenziju, dimenziju za koju treba puno truda i vremena, ali dimenziju koja donosi novi, kvalitetniji i potpuniji način života.

 
 
 

OBJAVE IZ KATEGORIJE

Najnovije objave

PREPORUČUJEMO