Kako se osjećam u školi?

0

“Jedini učitelj dostojan tog imena jeste onaj koji pobuđuje duh slobodnog mišljenja i razvija osećaj lične odgovornosti.”  Jan Amos Komenski

Uz sve promjene koje su se desile zadnjih godina čudno je da je sistem obrazovanja, uz neke minimalne izmjene, ostao isti. Koliko god se čini da obrazovanje prati modu i tehnologiju, đaci uvijek imaju isti stav prema školi. I dalje se u školu ide sa mišljenjem da je učenje nešto strahovito ozbiljno.

„Učenje su velike knjige, puno teksta i sve se mora znati jer je za mene sve jednako važno. Osim knjiga potrebne su nam i maske jer više nismo djeca, sad smo učenici. Iza neke zamišljene linije su učitelji, oni su puno važniji od nas. I svako igra svoju ulogu nametnutim pravilima. Je li moguće da smo svi isti? Tako nekako se ponašaju prema nama, izuzev prema pojedincima. Ozbiljna pažnja se posvećuje ili izuzetno dobrim učenicima ili izrazito lošim. Moja zdrava osrednjost očigledno ne zaslužuje pažnju. Ako je školski psiholog osoba koja se razumije u ljude, zar ne bi svi trebali imati priliku redovno razgovarati sa njim? Pa nisam baš prazan ušao u tu školu, i od mene se može nešto naučiti.“

Sistem ocjenjivanja znanja je davno zakazao. Do te mjere da je „ocjene nisu mjerilo znanja“ postala gotovo uzrečica. A ipak se još uvijek koristi.

„Kao da smo roboti. Nekad sam neraspoložen… Pa i mi pored škole imamo život. Nekad mi nešto nije jasno. Nekad sam zazuzet učenjem o emocijama i ljudima i to iz prve ruke. A u periodima kad mi baš ništa ne ide, a dešava se i to, od onih koji su nam postavljeni kao primjer znanja i mudrosti, dobijem lekciju kako sam loš jer nisam nešto naučio ili se nisam ponašao po pravilima. Dobijem lošu ocjenu. Za lošom ocjenom ide još više nervoze, pravdanje roditeljima, prečesto i njihova ljutnja, tuga… pa daj nek odvoji jedan učitelj sat vremena za mene da mi objasni ili da porazgovara sa mnom. Možda bih stekao vještinu ispravnog odnosa prema ljudima, što je puno važnije od kazne u obliku broja ili bilo kakvog zapisa. Nego udare ocjenu i gotovo. A ja znam da mene čeka dosadno učenje uz motivaciju da ispravim ocjenu. Vrhunska motivacija, nema šta. Brojka ide u dnevnik a za mene nema nikakvog stvarnog i opipljivog rezultata mog truda. Osim olakšanja ništa ne osjetim. Ništa novo nisam naučio. Ma bravo.“

Učitelji su emotivno distancirani od učenika. Još jedno nepisano pravilo koje sabotira rad i napredak.

Pravilo je da učenje i zabava ne idu zajedno. Od kako sam prvi put udahnuo ja učim, prvo promatranjem, pa imitiranjem, pa istraživanjem… i dođem u školu i odjednom je to neko novo učenje, suhoparno i naporno. Odjednom je postalo nemoguće učiti i veseliti se u isto vrijeme. Učitelj sa kojim se smijemo je iznimka. Učenje mi je onog momenta kad sam počeo ići u školu postalo dosadno. Ne volim ga. Nije mi u prirodi. Učim samo ono što se od mene traži da učim. Teško mi je pronaći vlastitu metodu i način istraživanja. Mislim da je razlog sve ovo što sam dosad opisao ali i daljina učitelja. Oni su nama stvarno daleko. Jako mi je čudno što svaki dan provodimo toliko vremena s njima, a sve to se svodi isključivo na odnos vezan za školu. Sistemski. Kao da učenik i učitelj nisu dva ljudska bića koja su uspostavila vezu i mogu je poboljšati i unaprijediti, kao da je iskreno prijateljstvo nemoguće zbog dodijeljenih uloga. Stvarno mi nije jasno zašto se svi ponašaju kao da je učenje neki bauk. Zbog toga je svima mrsko to što rade i najveća sreća onima koji se nalaze u školi je trenutak kada izađu iz nje. Eto to su napravili od znanja.“

Izgleda da se učenje ograničava na školu i boravak u njoj. Znanje u školama nije podrška i priprema djece za snalaženje u svijetu, kako poslovnom tako i međuljudskom. Izlaze iz dosadne škole i ulaze u dosadan posao, jer se tako mora.

H.Č.

Komentari
Podijeli

Comments are closed.